Faruk Šehić - koji je nedavno za "Knjigu o Uni" dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman regije - vraća se poeziji otvorenog garda. "Altantske pjesme", premijerno, ovdje.
Dan oslobođenja
There are heroes in the seaweed
There are children in the morning...
Leonard Cohen Suzane
Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko kilometara. Ljušture školjki su rabarušeno označavale granice plime. Većina ih je ličila na glave aliena iz Osmog putnika. Atlantik je zapljuskivao francusku obalu. Vuče na tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je sretno ponavljanje talasa i blagost klime. Prepoznao sam isprani indigo dagnji zabijenih u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Ljudi su rastrčavali pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.
Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu je 1940. potopljen britanski ratni brod H. M. T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih civila. Zbratimljene zastave vijore na gordim jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se ne gade. Poštovanje je jedina riječ koju mogu osjećati. Zamišljam američke ratne brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea. Prijeteću sivu boju čelika koji je odlučio braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS Saratoga, čijem sam se imenu kao dijete divio. Riječna voda razblažuje miris okeana.
Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan oslobođenja Francuske od njemačke okupacije. Vijenci su položeni ispred spomenika poginulim vojnicima i hrabrim francuskim civilima. Na otvorenom okeanu klize teretni brodovi. Boja valova je mutna, biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora. Atlantski vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.
Volim bih da me neko zovne imenom. Da vjetar donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi i Francuzi. Da konačno nekom pripadnem. Da se vežem za novo mjesto. Pustim mornarsku bradu i lovim sitnu plavu ribu mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu. Sarajevo je daleko od mene. To je teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad se osjećam kao kilometarski široka Loara što se ispod moje terase ulijeva u Atlantik.
Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeana
Samo me zvuk krckanja školjki pod nogama
Vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika
Slobodan sam da živim vječno
Ili da istog ovog momenta umrem bez trunke kajanja
Sa dva ljudska života nataložena u sebi
Za trenutak mi je to u glavi
Zastanem, i onda nastavim koračati pješčanim žalom
Kao da se nikad ništa nije desilo
Ratovi su privremeno zaboravljeni
Zato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz srca planete
Koji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrocite
Koji naveče šumori kroz lišće mekanih biljaka
I pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji pjeva ovu pjesmu
O melanholiji nepregledne obale – dječijim dvorcima od pijeska prepuštenim rukama atlantskog vjetra, šnali u kosi pirgave djevojčice
O pobjedama i dnevnim porazima
O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam spreman goloruk poginuti na juriš za najbezazleniji ideal
Ta radost što je u meni izaziva pomisao na djetinje sladak miris tvoje kože
Tad bih dvostruko oživio zajedno sa svim mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih morskih dubina
Ja, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna, biću svoj na svome
Predvodnik ugušenih, raskomadanih i ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodova
Mornara koje su ajkule vukle sa sobom u vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zraka
I onih sakatih sa dugim bradama od morskih trava, njih je more uzelo pod svoje
Kojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se pretvarale u fokina peraja
Takve bih morske kentaure vodio na kopno, u konačni proboj prema svjetlosti
Čudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku, to poniženi najbolje znaju
Proleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi američki marinci na putu za Normandiju – povraćajući od straha pred iskrcavanje iz desantnih čamaca
U uniformama koje će im postati mrtvački povoji
Takve bih volio voditi
U bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi pod vedrim nebom
Bez salvi brodskih topova teških kalibara
Bez urlika aviona, i meteža protivavionske vatre
Bez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge južne antarktičke kitove
Samo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakom
Čudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati mu atomsku snagu i volju da sve preživi
Sve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli, izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške duše
Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križu
Čudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio tijela
Na atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što me nosio pješčanim žalom
Vidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu crvene kose i zelenkastih očiju
Morsku sirenu krunisanu algama
Do tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i morskih zvijezda, dobijati zaboravljene izgubljene bitke, preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenih
Dok ne ugledam morsku površinu odozdo, umoran i pospan, propadajući kroz modrinu kao plankton osvijetljen sunčevim snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s dlanovima vječno probodenim harpunima skovanim od ljubavi
Dok nas more ponovo ne sastavi.
Zrenje
Ima dana za plakanje
Za preslagivanje biografije
Jedna ladica je vlažna, unutra raste trava
Svaka vlat je iste dužine, korijen je probio furnir
I svrdla dalje u čisto tkivo jasena
Pomiluj tu travu kao kosu prvorođenog djeteta
U toj ladici sve štima, trava proizvodi tišinu i kisik
Tu nema ljudskih lica da u tebe uporno pilje
Čudovišno radoznalih, obeshrabrujućih, iskrivljenih faca
Polupanih zuba, slomljenih noseva, crvenih bjeonjača
Zatvori tu ladicu, pusti travu nek' stvara svoj svijet u tebi
Zelenu sferu
Biće tih mračnih dana
Za preslagivanje biografije
Tad kiša lije sa udaljenih zvijezda
U svakoj kapljici živi jedan monstrum
Stranac, stelarno biće, on pada, pada
Kao što ruža nije svjesna svog mirisa
Crna kiša pada, sva od uglja i mulja sa udaljenih zvijezda
(Igličasti rudari neumorno trpaju ugalj u nebeske vagone
Točkovi su teški i moćni
Dizel lokomotive pjevaju svoje pjesme)
Vatre gore u srcima smrznutih ljudi
Sjećanje na iščezlu ljubav može te ogrijati jednokratno
Kao hepo kocka
Nikad nemoj biti predaleko od svog groba
Slušaj ga kako diše, tu humku koja još nije sazrila
U zemljano-travnatom jedinstvu, oh, kako ja volim zemlju
Te čestice koje se ne mogu objasniti, one su ništavna prašina
Čarobni prah iz kojeg sve niče, tvoja brada, kost vilice
Sve je nastalo iz toga
Vidio sam tvoju gornju usnu u crnici, prije nego na tvom licu
Htio sam je ubrati, nježni grimiz, otrgnuti je od zemaljskih korijena
Nije bilo snage da to učinim, prestao sam disati za tren
Ruke su mi utrnule, krv prestala da kola
Jer posegnuh za nedodirljivim skladom zemaljskoga šara
Ima dana za plakanje
Za skandiranje nepoznatih imena, dole ispod korijenja
U tami većoj od one koja bubri na nebu, iza sedam svemirskih gora
Imenâ koja će pripasti budućim licima
Još ih ne vidiš, dole su među gomoljima, mirišu na stajnjak i ljiljane
Na svježe kravlje maslo, izrezbarenu drvenu zdjelu
Lica ljudi koje ćeš tek upoznati, voljeti kao nikog do sada
Uvijek kao prvi put, ljubiti iznova, otkrio si tu tajnu
Eliksir kojeg imaš na vrhu jezika, elektro-šok poljupca
Sada si napokon spreman za svoje mračne dane.
Napjev izgubljen u noći
Moje tijelo je bilo golo i siromašno
Kao tijelo meduze izbačene na pješčanu obalu
Mekana torta od želea uvaljana u pijesak
Tako je izgledala prva na koju sam naišao
Htio sam je vratiti u okean da oživi
Vrškom patike pokušavao je odgurati nazad
Isprva nesvjestan da su je talasi izbacili mrtvu
Poslije sam naišao na još četiri
Sve su bile od od iste vrste, sa smeđom jezgrom u sebi
I s jednom dugom bičastom lovkom
Postajale su dvodimenzionalne, tonući u pijesak
Gargano bi rekao da mu one liče na protivtenkovske mine
Okrugle šestice s antenom nalik na vlat divlje trave
One koje od oklopnih vozila prave metalni škart
Pučina i bijeli galebovi su me odvlačili od Garganovog vizira
Botanički vrt je bio pust, u njemu sva bića i stvari služe melanholiji
Našminkane starice sa cvjetovima živih boja u kosi, čempresi, žutokljuni kosovi, klupe od baroknih spletova željeza
Napravljene po uzoru na raspirlitani bršljan
U botaničkom vrtu je legalno biti tužan
Biljke su cvjetale i mirisale na sve parfeme svijeta
Zaljevom prolazi brod poput nebodera položenog uzduž na zelenu ljuljačku talasa
Tim brodoneboderom upravljaju snovi putnika
Za trenutak sam pomislio da mogu hodati po vodi
Da me odozdo pridržavaju riječne sirene
S bijelim dlanovima uglačanim morskim strujama
Svjetla se pale u brodogradilištu, svjetionici žmirkaju na lukobranima
Vrijeme je za povratak kući, tamo gdje je tijelo zaštićeno
Treba skinuti svu tu krljušt što mi je narasla razbarušenom snagom misli
Sjesti na terasu, otvoriti pivo
I nazdraviti vječnosti kojoj prisustvuješ
Maloj, dnevnoj vječnosti u kojoj sekunde djeluju ljekovito
Postati sretan kotač u mehanizmu noći
Brodska sirena, duboka kao Tihi okean, tugaljiva kao kitov uzdah
Ispunjava mi dušu
Da mi je napisati takvu pjesmu o uzburkanosti bića, o maelstromu samoće
Da i ja nekom ispunim dušu
Mekim silikonom mrtvih meduza
(Posutih ružinim laticama iz botaničkog vrta)
Beskrajnim rafalom uzdaha.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.