Donosimo uvodni esej iz knjige "Postjugoslavenska književnost?" književnog kritičara Borisa Postnikova.
Boris Postnikov (Split, 1979.) među najistaknutijim je kritičarima mlađe generacije, a knjigu je objavio Sandorf.
Naslovni pojam neobavezno cirkulira tekstovima književnih kritičara, esejista i publicista. Dionice mu na burzi simboličkog kapitala posljednjih godina ubrzano rastu, dobrim dijelom zahvaljujući pretpostavljenoj samorazumljivosti: svima bi nam, valjda, trebalo biti jasno na što se misli kada se kaže “postjugoslavenska književnost”. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti, tako, znači zauzeti implicitnu distancu spram izolacionizma i autarkije nacionalnih kultura, konstruiranih kroz devedesete godine u procesu legitimacije novih, postkomunističkih država. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači usputno deklarirati vlastitu liberalnost, širinu pogleda i odmak od skučenih, klaustrofobičnih kanona slovenske, hrvatske ili srpske književnosti; negdje u pozadini takvog iskaza lagano titra naznaka subverzivnosti, slatko i benigno uzbuđenje ponovnog prisvajanja sjećanja na zajedničko razdoblje koje je prethodilo raspadu SFRJ. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači nonšalantno zaobići goleme institucionalne pogone akademija, sveučilišta, zavoda i instituta, koji su puna dva desetljeća angažirali intelektualne elite novonastalih država na povijesnoj konstrukciji i znanstvenom utemeljenju samostalnih literatura kao vrhunskih izraza nacionalnog bića. Govoriti o postjugoslavenskoj književnosti znači pokazati figu dojučerašnjim neprikosnovenim autoritetima: to je zgodna, mangupska, ali i relativno bezopasna gesta usputne provokacije. Baš zbog toga se, valjda, nikome od onih koji posežu za ovom lepršavo fleksibilnom odrednicom nije učinilo potrebnim odgovoriti na sasvim elementarno pitanje: a o čemu to, ustvari, konkretno govorimo kada govorimo o postjugoslavenskoj književno
Područje od Vardara pa do Triglava, razapeto na širokoj ljestvici famozne društveno-ekonomske tranzicije, pokazuje koliko samo mogu biti udaljene njezine amplitude: najzapadnija od sedam novonastalih država okončala je odavno procese dosezanja liberalno-kapitalističkog eshatona pristupanjem Evropskoj uniji i ulaskom u evrozonu; najmlađu, s druge strane, još uvijek nije priznalo više od polovice članica Ujedinjenih nacija. Između Kosova i Slovenije, radikalno različite dinamike političkih, pravnih i kulturnih transformacija, iskustva su koja se teško mogu svesti na zajednički nazivnik. Gdje naći točku oslonca, gdje se pridržati u tom konfuznom kolopletu etno-nacionalističkih naracija, tinjajućih sukoba, sustavnih ofenziva neoliberalnog kapitalizma i “strukturnih reformi” kulturnih, političkih i ekonomskih sfera ako želimo konstruirati nešto poput “postjugoslavenske književnosti”, državnim granicama i kulturno-znanstvenim institucijama usprkos?
Prije nego što se na takvo što eventualno odvažimo, valja raščistiti ideološke naslage nataložene u pozadini pojma. Jer, on je dvoličan: ako mu na licu titra sjetni jugonostalgični osmijeh, dirljiva uspomena na četiri i pol desetljeća zajedničke povijesti, na naličju ćemo mu neizbježno otkriti rad kapitalističkih tržišnih mehanizama. Tek nakon što je logika profita postavila zahtjev za ponovnim uspostavljanjem izgubljenih veza među nekadašnjim socijalističkim republikama, naime, postalo je moguće napraviti onu pseudosubverzivnu gestu transgresije s početka priče, isplaziti jezik političarima, akademicima i znanstvenicima pa promovirati nešto poput zajedničkog, postjugoslavenskog iskustva. Sport i estrada pritom su, znamo, prednjačili; kultura, a s njom i književnost, zaostajali su naprosto stoga što svoje korake broje znatno manjim profitnim stopama. “Novo ujedinjenje” na simboličkoj ravni – ujedinjenje u kojem su knjige hrvatskih spisateljica i pisaca pristizale u beogradske knjižare, cijeli se jedan naraštaj crnogorskih književnika etablirao u izdanjima zagrebačkih nakladnika a tuzlanska nagrada Meša Selimović i nagrada V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni rukopis dodjeljuju se već cijelo desetljeće romanima iz sve četiri bivše republike u kojima se pisci i čitatelji mogu sporazumjeti bez prevoditeljâ – takvo ujedinjenje djeluje zapravo kao loša karikatura nekadašnje zajedničke scene i zajedničkoga književnog života. Dobar je primjer hrvatska recepcija suvremene srpske književnosti, dosljedno tabuizirane za vrijeme rata i neposredno nakon njega. Tek nakon što je višegodišnjim sustavnim zanemarivanjem devastirana ovdašnja knjižarska mreža, tek nakon što je prodaja knjiga prepuštena monopolu tri ili četiri velika nakladnika, koji u svojim knjižarama forsiraju uglavnom vlastita izdanja, dok i posljednji mali, neovisni knjižari polako napuštaju tržište, tek tada je pomaknuta barijera dugogodišnjeg ignoriranja srbijanske književne produkcije, tek tada su se učestalije počeli objavljivati naslovi Vladimira Arsenijevića, Dragana Velikića ili Vladimira Pištala. Posljedica je, naravno, karikaturalno suženje komunikacije hrvatske sa srbijanskom književnom scenom, podređene uređivačkim preferencama smiješno maloga broja nakladnika, što onda stvara posve iskrivljenu sliku suvremene srbijanske književne produkcije. Uvoz knjiga srbijanskih izdavača, koji bi tu sliku mogao ispraviti i donekle precizirati, prešutno je zabranjen, prvenstveno zato što je njihova cijena gotovo dvostruko niža od hrvatskih, pa ih nekolicina nakladničko-knjižarskih oligopolista dosljedno ignorira kako bi ostvarila veću zaradu prodajom vlastitih, skupljih izdanja.
Ako iz ovoga primjera nešto postaje jasno, onda je to činjenica da ne treba polagati previše nade u subverzivnost simboličkih potencijala “postjugoslavenske književnosti”: oni su tek iluzija naivnih liberalnih kritičara, znanstvenika i komentatora, koji zadovoljstvo zbog vlastitog nadilaženja i provociranja uskih nacionalnih kanona plaćaju previdom ekonomske pozadine cijele priče. Govor o postjugoslavenskoj književnosti, želi li biti uistinu kritičan i produktivan, mora prije svega biti govor o političkoj ekonomiji te književnosti: umjesto o aktualnim poetičkim modelima, o “stvarnosnoj prozi”, “novoj osjećajnosti” ili “post-postmodernizmu”, prije svega valja raspravljati o invarijantama kapitalističke artikulacije kulture i književnosti, o devalvaciji simboličkog kapitala pisaca u odnosu na razdoblje socijalizma, o logici uskih koridora i širokih brana na granicama novouspostavljenih nacionalnih književnosti. Iz onoga “jugoslavenstva” na koje se u svome nazivu nastavlja, dakle, postjugoslavenska književnost ne bi trebala baštiniti mutni, slatko-gorki osjećaj nostalgije, nego precizno prisjećanje na jedan radikalno drukčiji sustav kulturnoga rada i kulturne proizvodnje, sustav u kojem distribucija, valorizacija i recepcija pisanja nisu bili primarno povjereni ovakvim tržišnim mehanizmima. I tek tada, tek iz žive interakcije raznolikih tranzicijskih iskustava pojedinih današnjih nacionalnih književnosti, virtualna postjugoslavenska književnost mogla bi se transformirati u nešto poput polja za istraživanje i artikuliranje drukčije zajednice autor(ic)a, nakladnika i čitatelj(ic)a; baš kao što bi cjelokupni pogon (pop)kulturne jugonostalgije, tek kada bi odustao od fascinacije ikonografijom i simboličkom reprezentacijom nekadašnje države, kada bi se prestao oduševljavati značkicama s likom Josipa Broza i prigodnim replikama nekadašnjih proslava Dana mladosti, otvorio prostor za dijalog o alternativama aktualnom globalnom modelu sistemski korumpiranoga kapitalo-parlamentarizma. Potencijal za stvaranje tog, značajno drukčijeg polja danas postoji na marginama književnog života i sastoji se uglavnom u entuzijazmu pojedinaca. Kao kada, primjerice, mala skupina beogradskih kritičara i književnika objavi antologiju mlade kosovske proze, a njihovi im prištinski kolege odgovore antologijom srbijanskih autorica i autora. Kao kada zagrebački neovisni portal Booksa.hr pokrene regionalnu suradnju književnih kritičarki i kritičara, u kojoj hrvatski autori pišu o srbijanskim knjigama, a srbijanski o hrvatskim. Domet je takvog angažmana, naravno, malen, neusporediv s utjecajem institucionalnih dirigenata nacionalnih kulturnih politika i “velikih igrača” na tržištu nakladništva i distribucije. Ali njegovi se učinci, ma koliko skromni, već očituju: čitamo knjige za koje inače ne bismo znali, čujemo za poneko ime koje bi nam zauvijek promaklo. I zato u tom angažmanu treba ustrajati. Jer – da parafraziramo onaj poznati slogan – drukčija književnost jest moguća.
(2012)
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.