kritika

Šijan i Tom

Tomislav Gotovac, otac ne-samo-hrvatskog performasa, nakon godina službeničkog rada, došao je u Beograd studirati režiju i obilježio generaciju čiji je bio guru, u doba o kojem Marina Abramović kaže: „Nisam tada ni znala što je performans.“ Slobodan Šijan, redatelj „Maratonaca“, zato je o Tomu napisao knjigu.



 

Slobodan Šijan: Kino Tom; Hrvatski filmski savez (Zagreb) / Muzej savremene umjetnosti (Boegrad); 360 str

Piše: Robert Perišić

Dogodilo se tako da sam knjigu Slobodana Šijana o Tomislavu Gotovcu naslovljenu „Kino Tom“ (podnaslov: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda) ponio sam sobom u Beč, ne znajući da ću tamo „sresti“ Gotovca na svjetski popraćenoj izložbi „Nackte Männer“ (Goli muškarci – od 1800. do danas) u Leopold Museumu. Gotovac je tamo, kao jedini naš umjetnik, zastupljen s radom „Foxy Mister“, konceptom fotografija u pseudo-erotskim pozama koje primjerice Spiegel ističe kao jedan od vrhunaca izložbe. Nekoliko dana prije bio sam na izložbi ´With Eyes Closed I See Happiness` Marine Abramović, svjetske megazvijezde performansa koja danas živi u New Yorku, u galeriji Krinzinger gdje se naguralo mnoštvo mladog svijeta, a oko umjetnice mnoštvo foto-reportera. Izložba mi je pomalo sličila na „odrađivanje programa“, ali tu si bar mogao vidjeti što znači slava.

U uvodu svoje knjige Slobodan Šijan, inače redatelj kultnih filmova „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče počasni krug“, napisao je: „Knjiga je nastala iz potrebe da se odužim prijatelju i umetniku Tomislavu Gotovcu, čoveku čije je prisustvo u Beogradu ostavilo neizbrisiv trag na nekoliko generacija filmskih stvaralaca okupljenih oko Akademije za pozorište, film, radio i televiziju krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka.“ Tom Gotovac je, naime, tada došao u Beograd studirati režiju, no nije – da dopunimo Šijana (koji naravno sve to zna, stvar je retorička) – Gotovac ostavio samo neizbrisiv trag na „filmske stvaraoce“ nego i na druge, pa će tako povodom Gotovčeve smrti Marina Abramović izjaviti: „Tomislav je snažno utjecao na mene. Počeli smo se družiti još u vrijeme dok sam ja studirala i slikala, nisam tada ni znala što je performans.“

„'Kako je umro', bilo je prvo što je pitala. Tek je tada saznala za pad u kupaonici, uznemirene prijatelje koji, uz pomoć vatrogasaca, pronalaze Gotovca nepokretnog na podu nakon tri dana, za ubožnicu u Dugom Selu u kojoj je čekao smrt i bolnicu na Rebru u kojoj je i umro“, prepričava novinar Krasnec u tekstu Jutarnjeg nakon Gotovčeve smrti 2010. godine. I sve je to, naravno, naša sramota. U ovoj kulturnoj zemlji, naime, zaslužni sportaši imaju državne mirovine, dok se u kontekstu smrti umjetnika poput Gotovca – koji je, eto, svjetsku kraljicu performansa učio plivati - spominju „ubožnice u Dugom Selu“, sve isto kao u doba Slave Raškaj, vrlo „romantično“, nema što (osim da se izbljuješ)! I nije Gotovac jedini – ima i drugih, živih, kojima sad nećemo spominjati imena, a koje pamte naše povijesti književnosti i drugih umjetnosti, pa trebaju aplicirati kod neke saborske komisije koja će odlučiti da im eventualno dodijeli „zaslužni“ dodatak od 300 ili možda čak 500 kuna.  

Nije tu, na koncu, riječ samo o starosti i smrti nego i o tome da bi Gotovac – da je imao iza sebe neku drukčiju kulturu – bio internacionalno poznato ime dok nam je, eto, ovako neobično drago, čisto iznenađenje u gostima, kad Austrijanci posthumno iskopaju našeg „Foxy Mistera“, a čovjek iz Beograda, proslavljeni redatelj, napiše njegovu umjetničku biografiju, zasigurno ne zbog siće od honorara, nego zato što osjeća dug i što Gotovca na samom kraju knjige pozdravlja intimno, zagrebački: „Bok, stari!“

Šijan u knjizi detaljno analizira Gotovčev život i rad, naročito njegove filmove – što se ovdje ne da prepričati, treba pročitati knjigu. Premda je ovo prvenstveno umjetnička biografija, ima ovdje naravno i klasične biografije, od Gotovčeva rođenja 1937. u Somboru (Vojvodina) gdje je njegov otac, dalmatinski „vlaj“ (tako ga je Tom zvao) prije Drugog rata služio u vojsci, da bi 1941. došli u Zagreb. Majka je bila njemačkih korijena, Lauer – prezime koje će Tom službeno uzeti pred kraj života, zato što otac nije podržavao njegovu umjetnost i život (to je kod Toma bilo isto). Motiv za čitanje ove knjige nije samo Gotovac „kao ličnost“ – nego i rekonstruiranje stanja uma jedne radikalne alter-scene u Zagrebu i Beogradu začete u slobodi šezdesetih, umjetničkog undergrounda (koji danas s Abramovićkom postaje svjetski art-mainstream) koji je u svojoj anarhoidnosti bio i politički potiskivan, koji je ideološki bio sklepan, shizofreno dezorijentiran, ali je imao svoj umjetnički moral. I svoja duboka umjetnička prijateljstva.  

Hvala, Šijan!

 

(objavljeno u Globusu)

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg