Moderna vremena, Matko Vladanović, 28.04.13
Lutajući po baranjskim krajolicima i obiteljskim albumima, u neprestanoj potrazi za izgubljenim tragovima nekadašnje stvarnosti poput nestalog industrijskog Osijeka, Rešicki ogoljava sebe i nanovo se sastavlja, premeće značenja riječi i slika stvarajući subjekt čvrsto utemeljen na heraklitovskoj ideji vječne mijene, subjekt koji od sebe odbacuje kolektivistička obilježja, subjekt koji zbog toga vječno ostaje na margini iz koje u konačnici i progovara.
Ukoliko se sjećate uzleta blogosfere, a vjerujem da se sjećate (nije to bilo toliko davno), sjećate se i trenutka u kojem su donedavno brižljivo čuvana vrata privatne sfere postala širom otvorena. Svaka se šuša u tom momentu dohvatila tipkovnice i stala pripovijedati (ili barem kazivati) svoj i živote svojih prijatelja i poznanika. Činilo se u tom trenutku da se književnost, tj. pisana riječ (jer većina se tih tekstova ni na koji način nije mogla svrstati u književnost) preselila iz tradicionalne kuće od papira u moderan, elektronski stan, dostupan svima.
Potpuna demokratičnost blogosfere imala je, poput svega, i dobre i loše strane. Blogove je pisao svatko, od ozbiljnih (ili barem ambicioznih) pisaca, do dokonih kućanica i elektromontera koji su zahvaljujući tehnološkom napretku prvi put dobili priliku vlastitim glasom, neposredovani književnim likom, javno progovoriti o vlastitim iskustvima, vlastitim životima i vlastitoj egzisteniciji. Na taj su način "marginalni likovi" uzurpirali prostor koji je do tad bio napučen isključivo "privilegiranima". Piscima s "pedigreom" koji su, prolazeći kroz standardne etape književne djelatnosti (od studentskih do "ozbiljnih" časopisa, od poezije preko kratke priče do romana), "zaslužili" pravo na kazivanje vlastite priče sastavljene od uspomena iz djetinjstva, ratnih reminiscencija i anegdota o prvim, drugim i desetim ljubavima.
Tehnološki napredak, dobro je poznato, nepovratno mijenja društvo pa se tako dogodilo i u ovom slučaju. Situacija se preokrenula i priče "marginalaca" su postale dominantne, a priče "privilegiranih", poput one osječkog književnika Delimira Rešickog, marginalne. Ako već ne postoji bitna razlika u karakteru priča koje dolaze iz ova dva tabora (svačija je priča, naime, jednako bitna), postoji bitna razlika u samom jeziku i načinu na koji su iste ispripovijedane.
Pišući o novom broju Gordogana Marta Matvijev iznosi "kada se radi o ovakvoj vrsti teksta, koji je primarno osobna ispovijest, gdje se iznose vlastiti dojmovi i stajališta (...) ono što si možemo dopustiti jest uočiti kakav je filtar kojim on [autorski subjekt] dijeli irelevantne informacije i zapažanja od onih koje smatra vrijednim prenijeti čitateljima". Filtar (ili kôd) "Dronjaka" kreacija je jednog od najzačajnijih hrvatskih pjesnika srednje generacije i upravo zbog njega sentimentalna, memoaristička i ponegdje autoterapijska proza kakva nam u hrvatskoj književnosti već pomalo ide na živce postaje čitljiva.
"Dronjci na hrpi" sastavljeni su od niza tekstova od kojih su neki napisani za ovu prigodu, a neki izvorno objavljeni u raznim tiskovinama pa potom rekontekstualizirani u ovoj knjizi. U njima se naziru dvije bitne geografije - zemaljska (koja obuhvaća područje Baranje, Belog Manastira i Osijeka) i duhovna (podjednako izgrađena na naslijeđu The Doorsa, Blue Oyster Culta i The Velvet Undergrounda, kao i na naslijeđu Béle Hamvasa, Wisławe Szymborske, Ferdinanda Braudela, Borisa Marune i Svetislava Basare) - koje, ispreplićući se i nadopunjujući, određuju kako identitet autorskog subjetka tako i „milieu" koji ga stvara.
Od uvodne slike u kojoj Rešicki uspoređuje svoje tekstove s razbacanom odjećom iz kamiona humanitarne pomoći njemačkih registracija do Hamvaseve rečenice: "Ovo je zemlja zaspalih i polumrtvih, gdje se ljudi uopće ne bude iz svojih snova, nego tako i umiru." čitatelj se kreće kroz začudne i pomalo sjetne fragmente jedne osobne (pri)povijesti koja otkriva beskrajne dimenzije što leže iza tako banalnih stvari poput čičaka, snijega i vlakova. Baranja Delimira Rešickog nije tek poprište piščevih avantura niti pozornica spektakla, Baranja je prilika za refleksiju i meditaciju, prostor odrastanja, nadrastanja i utihnuća.
U "Dronjcima na hrpi" nema ni jezičnog eksperimenta ni nadrealističke asocijativnosti koji su obilježavali ranu poeziju Delimira Rešickog. Subjekt ovih proza je staloženiji i mirniji - stariji i umorniji. Umor se očituje u misli koja se kristalizira iz pogleda na dva nasuprotna spomenika, onaj umirućem vojniku Roberta Frangeša Mihanovića i onaj Krležin Marije Ujević-Galetović - misli koja se pita je li nam više dosta i Krleže i domobrana. Ipak, simboli su bitni jer pomoću njih se identitet čak i u najgorim okolnostima može održati. Campbellova konzerva juhe od rajčica, Warholovo "profetsko ništa", u privatnom univerzumu Delimira Rešickog postaje tako dvostruko kodirani simbol - sidrište zdravog razuma za vrijeme boravka u čepinskom prognaničkom logoru i spremnik (konzerviranih) uspomena na vrijeme, i mjesto i neko mlađe, prestrašeno i unezvjereno ja.
Lutajući po baranjskim krajolicima i obiteljskim albumima, u neprestanoj potrazi za izgubljenim tragovima nekadašnje stvarnosti poput nestalog industrijskog Osijeka, Rešicki ogoljava sebe i nanovo se sastavlja, premeće značenja riječi i slika stvarajući subjekt čvrsto utemeljen na heraklitovskoj ideji vječne mijene, subjekt koji od sebe odbacuje kolektivistička obilježja, subjekt koji zbog toga vječno ostaje na margini iz koje u konačnici i progovara.
Poetska slika dronjaka na hrpi kojom autor u retoričkoj, uvodničkoj, figuri opisuje tekstove iz ove knjige nije sasvim primjerena. Dronjci su uništeni, pohabani komadi odjeće koje oblačimo na sebe kad nemamo ništa drugo. Ovdje je riječ o brižljivo šivenim, ispeglanim, možda tek mjestimično iznošenim komadima odjeće koji će sasvim sigurno pronaći počasno mjesto u nečijem ormaru.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.