kritika

Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

SBPeriskop, Darija Mataić Agičić, 5.5.2013.

Čitati roman nakon prethodnika koji je pokupio pet nacionalnih nagrada i smjestio se na zavidno mjesto hrvatske književne scene, uvijek ima dozu vaganja, kompariranja i očekivanja, uz pretpostavku kako i od jako dobrog može biti bolje.

A zapravo, romani, i samo pisanje su poput djece. Iako postoji neka imaginarna sličnost svih u svom izvorištu, i iako im je zajednički stvaratelj, svako djelo je jedna nova projekcija stvarnosti u tom trenutku, i upravo zato, ne bih htjela poređivati Osmog povjerenika i Pričaj mi o njoj, i ne bih se htjela držati mišljenja većine kritičara o autorovu umjetničkom podbacivanju, jer u ovom drugom romanu Baretić je potpuno promijenio rukopis. I dalje je po pitanju tkanja priče lapidaran, i ovaj put on je diskretni pripovjedač, i dijalektalnost u rečenicama likova ovdje osnažuje autodiferencijalnu funkciju jezika. Možda, jedino, unutarnja drama likova nema energiju za koju ima potencijal.

A roman Pričaj mi o njoj je priča izmaštana, a gotovo stvarnija od života.

Priča je to u kojoj se neprestano migolji poigravanje ljudskim emocijama, stavovima i predrasudama.

Tomo, izgubljen i očajan Slavonac, priučeni Splićanin, vlasnik monopola na patnju, kreće se u koordinatama svog odvjetničkog posla i živi tugicu.

A tugica…

Tako su on i Ivana još u Zagrebu, u studentskom domu nazivali ono stanje kad čovjeka iznenada obuzme osjećaj da je potpuno suvišan i da je promašeno i pogrešno sve što radi, od rođenja do danas: gusta i teška mješavina samosažaljenja. I prekoravanja samoga sebe.

Ivana je ratna slavonska izvjestiteljica, njegova supruga, zatočena i nestala.

Za Ivanu se ništa ne zna. I stalno se nešto čuje. Priče su nepouzdane kao i ljudska predviđanja. Tragovi uvijek nekamo vode, samo još nije jasno što je cilj. Ima naznaka da je živa i ta naznaka se zove nada, i ima naznaka da više nije živa, i ta naznaka se zove realnost.

Tomo živi u međuprostorima, u predvorjima stvarnog života… i odgaja njihovu kći, i bori se s demonima, i bori se protiv njih. I daje nam prostor za prepoznavanje i zamišljanje svoje tajne.

Tomina stvarnost, koja šeta po rubnicima ludila ovezana nesmiljenim zatiranjem jednog kaotičnog vremena ima mana.

Ivana je s njim samo kad spava. I ne svaku noć. I onda na dohvat je ruke, kao što to i sam san može biti, i onda stvarnost ima realnu dimenziju, jer, valjda je ipak živa… i onda dođe jutro. Mrak se izlije iz sobe, Tomo se vrati u rutinu koju može kontrolirati, u život u kojem opet ima previše Ivane, jer baš noćas, ona je posjetila i Teu. U snu. Kćerku.

I suze koje svaku noć spavaju s Teom i već su si napravile jastuk na jastuku, čuvaju uspomenu, čuvaju tajnu, čuvaju nemoć.

I onda, Tomo zaokupljen banalnostima, zastupajući Srbe u postupcima deložacije, i dobivajući slučajeve, navlači jal splitskog nacionalnog miljea na sebe.

A samo radi po zakonima koje je ova država propisala.

I čeka i traži Ivanu.

I onda, jedan nesmotreni ili neizbježni korak u sudskom hodniku uvlači ga u vrtlog zabranjene privlačnosti. Anita, novinarka Novog doba, urednica gradske rubrike, prateći suđenja, u razgovoru na granici bezazlenosti i bilo kakve očekivanosti, vođena znatiželjom i ljudskom empatijom i nelogičnostima u životu i surovostima svakog novog dana ulijeće u ljubavni trokut.

Bez trećega.

Ovaj neobičan i mučan preljubnički odnos, uz sjenu nade da je Ivana negdje živa i straha da je mrtva, prerasta u razapinjuću vezu, u razgovore između poljupca, užitaka i užasa, između udara grižnje savjesti, između straha u skrivanju i straha od otkrivanja.

Intimna drama u pozadini velikih vanjskih zbivanja poput obrazaca jednog nedoba u doba rata u ljudima i rata na nacionalnim prostorima useljava u likove prototipove onoga što izlazi kad je nešto zadnjim pucnjem gotovo.

Boro je Tomin prijatelj. Ili anđeo. Dva puta ga je spasio. A Ivanu ostavio. Ili ju zadnji on vidio… a u sebi ostavio mjesto za nju. Tomo je danas zvonar. Poput Kvazimoda, izranjavan, išiban gelerima, ispresjecan ožiljcima povlači on užad zvona u crkvi u Pribidragu.

I zvona zvone, i ne onako kako treba. Kako je uvijek bilo. Ali sada i nije više ono uvijek. Sada, kad je čovjek prazan, i prazan trajno, jer se praznine ne popunjavaju novim danima i lica nova samo cure kroz šavove starih rana, nema sadašnjosti. A prošlost je prošla za sve druge.

I Boro i Tomo samo su dvije hodajuće tuge.

A Anita… Anita pali svijeću u Tominoj duši. I razbija mrak i očekuje. A zna kako očekivanja nisu realna ukoliko i samo vrijeme nije realno… a Tomino vrijeme… stanuje između dva nevremena… vremena u kome je netko postojao pa nestao i vremena u kome nekoga nema a čekanje postoji…

Muškarci uvijek daju manje nego što bi stvarno mogli dati, a žene uvijek traže više nego što im zbilja treba. I uvijek između njih, u očekivanju i traženju ostaje Priča o njoj.

I Tomo priča Priču o njoj, i onda kad ih spaja samo šutnja, i Anita sluša priču i onda kad zna da neće dobiti odgovor. I godine prolaze… u strahu, u bijegu, u suzi, u nadi, u tišini koja sakriva odgovore, i u odgovorima kojima nije vrijeme da se nastane u tom trenutku.

Tugica, ona tugica s početka priče ostaje jedina konstanta ovih razočaranih života, i mogućih sreća koje još uvijek spavaju na krilima anđela čija je pojavnost upitna. I uvijek, i zauvijek, postoji bojazan da ta moguća sreća ne uspije učvrstiti svoja dva korijena, jer su krila anđela na tu moguću sreću svoju sjenu spustila.