kritika

BORIS POSTNIKOV - Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija

Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija, Algoritam, Zagreb, 2012.

Novi roman Andreja Nikolaidisa Odlaganje. Parezija već naslovom najavljuje dva osnovna, paralelna narativna toka. Oba priča glavni lik, a prvo lice pripovijedanja ima lako prepoznatljive autobiografske crte autora.



Jedna se linija razvija oko njegovog prolongiranog pisanja romana o tajnovitom nestanku kotorskog svećenika M.-a. Razloge odgađanja pronalazimo u drugoj: vrijeme predviđeno za rad na romanu pripovjedaču oduzima veliki skandal koji je sam pokrenuo novinskim komentarom Verhoeven i Benjamin u Banjoj Luci: Starship Troopers. Taj je tekst Nikolaidis zbilja objavio početkom 2012, nakon što je u Banja Luci, na mjestu na kojem je trebao biti održan politički skup vodstva Republike Srpske, pronađen arsenal oružja, a potom uhićen i njegov vlasnik, do tada anonimni lokalni roker Bole. Iz ovog bizarnog slučaja razvio je pritom žestoku kritiku srpske poludržavne tvorevine, proširio je benjaminovskom interpretacijom cjelokupne povijesti civilizacije kao povijesti razaranja i barbarizma, a u priči o Boletu akcentirao i neke klasne momente. Kao što se moglo očekivati, svi koji su imali potrebu reagirati pročitali su tekst isključivo na siromašnom fonu populističkog nacionalizma. Ono što se nije moglo očekivati, međutim, bila je žestina tih reakcija: Nikolaidisa su prozivali, vrijeđali i psovali najutjecajniji političari, neko ga je vrijeme morala čuvati policija, a Sreten Ugričić, beogradski pisac i jedan od intelektualaca koji su ga javno branili, zbog svojih je istupa smijenjen s mjesta direktora Narodne biblioteke Srbije.

Ako se „odlaganje“ iz naslova odnosi na prokrastinirano pisanje pripovijesti o M.-u, onda „parezija“ označava etičko-politički modus drugog pripovjednog toka romana, okupiranog medijskim skandalom. Riječ je o teorijskom pojmu iznimno duge tradicije koja seže od Euripida do Michela Foucaulta, a označava potpuno slobodan, nesputan i neustrašiv javni govor upućen iz pozicije slabijeg nosiocima društvene moći, govor koji nužno podrazumijeva ozbiljnu opasnost, čak i rizik smrti za onoga tko ga izriče. Činjenicu da je naslov ambivalentan, sklopljen od dva antagonistična pojma, treba pritom shvatiti ozbiljno: ona nam nudi ključ za čitanje romana. Naime, kao što su odgovori na Nikolaidisov novinski tekst sveli kompleksan društveni komentar na dimenziju nacionalnog pitanja, tako početak recepcije Odlaganje. Pareziju očekivano reducira na dio koji se tiče medijsko-političkog skandala. Prve kritike, naime, bilo da Nikolaidisa hvale ili ga napadaju, manje-više prezentiraju roman kao pripovijest o banjalučkom slučaju, neobavezno ukrašenu prigodnom literarnom nadgradnjom. Šteta, jer upravo je vrlo promišljen strukturni odnos dvije osnovne linije presudan; iz njega se razvija ambiciozna problematizacija pitanja umjetnosti i realnosti, istine i laži, fikcije i fakcije. Da bi se to pokazalo neophodno je, naravno, prethodno skicirati ponešto od zbivanja iz romana.

Istraživanje misterija svećenikova nestanka vodi pripovjedača do njegova prijatelja, V.-a, koji mu predaje isprintane stranice M.-ova dnevnika. Evidentno je, međutim, da je V. u tekst tog dnevnika u međuvremenu intervenirao, pa ovo dvostruko posredovanje podcrtava nepouzdanost priče. Iz nje ipak saznajemo kako je svećenik pokušavao spasiti neku staricu, optuženu u zabitom crnogorskom selu da je vještica. Bezuspješno: mještani je usmrćuju. Nakon te epizode, priča se okreće odnosu M.-a i njegove bolesne majke. Ona mu nameće osjećaj krivnje zbog nedovoljne brige; on je, opet, cijelo vrijeme razapet dilemom – da li da velikom svotom novca, koju je neki vjernik potajno ostavio Crkvi, plati majčino liječenje ili da ostane vjeran testamentu pokojnika, kao dobar svećenik, ali loš sin? Odluka koju donosi stiže prekasno: majka umire i na samrti ga se odriče...

Istodobno, u paralelnom lancu zbivanja, već opisani skandal razvija se prema nižim registrima javnog govora mržnje, a Nikolaidis se u Odlaganju. Pareziji nastavlja polemički obračunavati s Miloradom Dodikom, crnogorskim političarima i tajkunima, novinarima koji su ga difamirali... Oko ove angažirane potke plete zatim digresivne mreže mikroeseja i u njima se, istina, povremeno posve bespotrebno zapliće: ekskursi o iPodu, recimo, ili o neoliberalnom kapitalizmu kao nastavku fašizma drugim sredstvima neinventivna su razigravanja odavno iscrpljenih motiva. S druge strane, znatno je upečatljivija lateralna linija o naratorovoj obitelji. Osobito značajno mjesto zadobiva u njoj odnos s pokojnom bakom, a roman završava scenom iznevjeravanja njene posljednje želje: iako je htjela da joj omiljeni unuk održi posmrtni govor, on ga nije mogao napisati i na sahrani je ostao nijem.

Tu nailazimo na prvu u nizu strukturnih podudarnosti narativnih okosnica Odlaganja. Parezije: dvije pripovijesti obrubljuju dvostruki eho neizvršenih naloga, jednog nenapisanog romana i jednog neodržanog govora, i pretvaraju se u paradoksalan pokušaj artikulacije neizrečenog. Nemoguće je u tom unaprijed prokockanom potezu, čija je uzaludnost naglašena repeticijom motiva odsutnoga teksta, ne prepoznati jednu od osnovnih autopoetičkih preokupacija Nikolaidisovog pisma: radikalno propitivanje granica moći umjetnosti i pisanja. „Sve manje strpljenja imam za umjetnost, osim onu koja žudi za realnim“, piše on. „Onaj ko umjetnošću pokušava dosegnuti realno svjesno rizikuje (samo)uništenje: on pokušava reći ne samo ono što ne smije, nego i ne može biti rečeno, svakako ne bez posljedica“. Parezija se, dakle, ispostavlja kao diskurs kojim umjetnost cilja u središte realnog, kao pusta cesta za samoubilačku vožnju prema srcu neiskazivog. Nikolaidis, jasno je, aktivira poznatu lakanovsku trijadu simboličkog, imaginarnog i realnog poretka. Važno je pritom ne zaboraviti da je Lacan registar realnog definirao upravo kao ono što ne može biti izrečeno, kao slijepu inerciju koja se neizbježno opire pokušajima uvođenja u simbolički poredak. Eto otkud ona dvostruka praznina u izmještenom središtu romana: tekst koji eksplicitno zagovara vlastitu ambiciju prodora iz polja imaginarnog i simboličkog u repulzivne užase sfere realnog istodobno na manje očit način podcrtava konstitutivnu nemogućnost ostvarenja te misije.

Ovo se, opet vrlo suptilno, očituje u jednoj od upečatljivijih scena romana, koja, ne slučajno, slijedi neposredno nakon pripovjedačevog solilokvija o pareziji kao strategiji primjerenoj umjetnosti realnoga. On se prisjeća psa kojeg je nekad imao, koji je obolio i kojeg je dao eutanazirati: nemilosrdno prokazuje vlastiti postupak kao egoistični čin lažnog milosrđa, motiviran uzmicanjem pred brigom za teško bolesno stvorenje, a ne empatijom s nesretnom životinjom. „Fućkalo se psu za moju milost“, piše Nikolaidis. „Htio je samo jedno – da živi.“ Pa zaključuje: „Pristao je da legne. Dozvolio je da zariju iglu u njega. Slušao je dobro poznati glas kako mu govori riječi koje prepoznaje: miran i dobro. Onda je shvatio da sam ga ubio. Trenutak prije nego što je izdahnuo, pomislio je, morao je pomisliti, ja bih to pomislio: ovo sa čime sam živio, ovo što sam mislio da poznajem, ovo čemu sam vjerovao, kakav je to monstrum?“

Epizoda s psom nije presudna sa stajališta narativne ekonomije romana, ali je vrlo značajna utoliko što egzemplarno izvodi parezijski govor do njegovih krajnjih konzekvenci, virtualnog samouništenja u nesmiljenom destruiranju pripovjedačeve slike o samome sebi. Ono što je, međutim, u toj epizodi presudno, činjenica je da takvo sagledavanje biva omogućeno tek fantazmatskim izmještanjem pogleda u zamišljenu perspektivu psa: i opet, pokušaj dosezanja realnog osujećen je i onemogućen regresijom na fantaziju, na registar imaginarnog. Roman se neprestano poigrava sličnim paradoksima, istražujući uvjete i granice vlastite artikulacije, potkopavajući tvrdnje koje iznosi: načelna nemoć umjetnosti ukršta se s emfatičkim autopoetičkim opisima pisanja kao „zavođenja izvanrednog stanja“ i „simboličke kastracije“ protivnika, kritika političke ljevice i njene „presumpcije nevinosti“ narodnih masa sukobljava se s brehtijanski angažiranim, neporecivo ljevičarskim razumijevanjem književnosti i umjetnosti kao polja za nastavak političke borbe i polemike... Između krajnosti: to je primjeren štulićevski naziv za Nikolaidisovu strategiju razapinjanja pisma opozicijskim ekstremima, za intenzivno osciliranje gustih intervala teksta ekstenzivnim poljem napetosti koje uspostavljaju udaljene, kontradiktorne poetičke amplitude. Taj je rascjep paradoksalni, dislocirani oslonac romana, prelomljena kralježnica teksta. Tek se oko njega gradi promišljena međuigra dvaju pripovjednih tokova. S jedne strane, povezani su kroz previše paralelizama da bismo ih mogli tretirati kao slučajan spoj, krivo srastanje, kao što su to implicitno činile dosadašnje kritike romana: osim presudnog motiva odsutnih tekstova, tu su još i podudarno traumatični odnosi, bolesti i smrti unutar obitelji, neispunjena očekivanja svećenikove majke i pripovjedačeve bake, potom lov na vještice u crnogorskoj provinciji kao jasan odjek medijskog progona naratora... Ova su preklapanja onda, s druge strane, pozadina na kojoj se preciznije ističu brojne strukturne opreke. Pripovijest o skandalu, tako, izgrađena je na faktografiji, na prodoru „stvarnosti“ u tekst; nasuprot tome, fikcionalnost je pripovijesti o svećeniku snažno naglašena višestrukim posredovanjem priče, nazivanjem likova početnim slovom njihovih imena i pripovjedačevim metafikcionalnim razmišljanjem o različitim smjerovima kojima bi mogao voditi priču. Dalje, dok je pripovijest o skandalu obilježena eklatantno svjetovnim motivima političkih sukoba i polemika, dotle su svećenikova unutarnja previranja i samopropitivanja upisana unutar koordinata njegove vjere. Ovu opoziciju treba dodatno zaoštriti: nije riječ samo o razlici između svjetovnog i religioznog angažmana, nego, temeljnije, o razlici između aktivnog i kontemplativnog životnog stava, razlici kakvu je, recimo, eksplicirao završetak Nikolaidisova romana Mimesis. Svećenikov je ključni izbor onaj između, s jedne strane, svjetovne ljubavi prema majci i intervencije plaćanjem njenog liječenja te, s druge, uzdržavanja od čina i povlačenja u molitvu. Pripovjedačev je izbor, opet, onaj između povučenog, kontemplativnog pisanja romana o tom svećeniku i neposrednog novinarsko-polemičkog angažmana. Ako postoji zaključak koji Odlaganje. Parezija pritom donosi, on je očekivano mračan. Kao što svećenikova odluka kasni, kao što naratorov medijski komentar nimalo ne mijenja stvari, tako je svaka intervencija uzaludna, svako djelovanje promašeno. Istodobno, baš kao što svećenikovo pretpostavljanje univerzalnog religijskog dobra vlastitim partikularnim osjećajima donosi samo nesreću, baš kao što naratorova želja da napiše roman ostaje osujećena, tako ni povlačenje iz svijeta ne nudi razrješenje. Preostaje ustrajavati na izgubljenim bitkama, pisati o nemogućnosti pisanja, svjedočiti poraze. Odlaganju. Pareziji pronaći ćemo više mana, stilskih kvrgavosti, kompozicijskih spoticanja i motivskih neinventivnosti. Svoju osnovnu intenciju ona je, međutim, do kraja opravdala: ispisala je dosljedno vlastite granice, izvrnula pred čitatelja utrobu teksta i nametnula se kao iznimno moćna kronika nemoći.

 

Tekst preuzet iz Quoruma

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg