kritika

BORIS POSTNIKOV - Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija

Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija, Algoritam, Zagreb, 2012.

Novi roman Andreja Nikolaidisa Odlaganje. Parezija već naslovom najavljuje dva osnovna, paralelna narativna toka. Oba priča glavni lik, a prvo lice pripovijedanja ima lako prepoznatljive autobiografske crte autora.



Jedna se linija razvija oko njegovog prolongiranog pisanja romana o tajnovitom nestanku kotorskog svećenika M.-a. Razloge odgađanja pronalazimo u drugoj: vrijeme predviđeno za rad na romanu pripovjedaču oduzima veliki skandal koji je sam pokrenuo novinskim komentarom Verhoeven i Benjamin u Banjoj Luci: Starship Troopers. Taj je tekst Nikolaidis zbilja objavio početkom 2012, nakon što je u Banja Luci, na mjestu na kojem je trebao biti održan politički skup vodstva Republike Srpske, pronađen arsenal oružja, a potom uhićen i njegov vlasnik, do tada anonimni lokalni roker Bole. Iz ovog bizarnog slučaja razvio je pritom žestoku kritiku srpske poludržavne tvorevine, proširio je benjaminovskom interpretacijom cjelokupne povijesti civilizacije kao povijesti razaranja i barbarizma, a u priči o Boletu akcentirao i neke klasne momente. Kao što se moglo očekivati, svi koji su imali potrebu reagirati pročitali su tekst isključivo na siromašnom fonu populističkog nacionalizma. Ono što se nije moglo očekivati, međutim, bila je žestina tih reakcija: Nikolaidisa su prozivali, vrijeđali i psovali najutjecajniji političari, neko ga je vrijeme morala čuvati policija, a Sreten Ugričić, beogradski pisac i jedan od intelektualaca koji su ga javno branili, zbog svojih je istupa smijenjen s mjesta direktora Narodne biblioteke Srbije.

Ako se „odlaganje“ iz naslova odnosi na prokrastinirano pisanje pripovijesti o M.-u, onda „parezija“ označava etičko-politički modus drugog pripovjednog toka romana, okupiranog medijskim skandalom. Riječ je o teorijskom pojmu iznimno duge tradicije koja seže od Euripida do Michela Foucaulta, a označava potpuno slobodan, nesputan i neustrašiv javni govor upućen iz pozicije slabijeg nosiocima društvene moći, govor koji nužno podrazumijeva ozbiljnu opasnost, čak i rizik smrti za onoga tko ga izriče. Činjenicu da je naslov ambivalentan, sklopljen od dva antagonistična pojma, treba pritom shvatiti ozbiljno: ona nam nudi ključ za čitanje romana. Naime, kao što su odgovori na Nikolaidisov novinski tekst sveli kompleksan društveni komentar na dimenziju nacionalnog pitanja, tako početak recepcije Odlaganje. Pareziju očekivano reducira na dio koji se tiče medijsko-političkog skandala. Prve kritike, naime, bilo da Nikolaidisa hvale ili ga napadaju, manje-više prezentiraju roman kao pripovijest o banjalučkom slučaju, neobavezno ukrašenu prigodnom literarnom nadgradnjom. Šteta, jer upravo je vrlo promišljen strukturni odnos dvije osnovne linije presudan; iz njega se razvija ambiciozna problematizacija pitanja umjetnosti i realnosti, istine i laži, fikcije i fakcije. Da bi se to pokazalo neophodno je, naravno, prethodno skicirati ponešto od zbivanja iz romana.

Istraživanje misterija svećenikova nestanka vodi pripovjedača do njegova prijatelja, V.-a, koji mu predaje isprintane stranice M.-ova dnevnika. Evidentno je, međutim, da je V. u tekst tog dnevnika u međuvremenu intervenirao, pa ovo dvostruko posredovanje podcrtava nepouzdanost priče. Iz nje ipak saznajemo kako je svećenik pokušavao spasiti neku staricu, optuženu u zabitom crnogorskom selu da je vještica. Bezuspješno: mještani je usmrćuju. Nakon te epizode, priča se okreće odnosu M.-a i njegove bolesne majke. Ona mu nameće osjećaj krivnje zbog nedovoljne brige; on je, opet, cijelo vrijeme razapet dilemom – da li da velikom svotom novca, koju je neki vjernik potajno ostavio Crkvi, plati majčino liječenje ili da ostane vjeran testamentu pokojnika, kao dobar svećenik, ali loš sin? Odluka koju donosi stiže prekasno: majka umire i na samrti ga se odriče...

Istodobno, u paralelnom lancu zbivanja, već opisani skandal razvija se prema nižim registrima javnog govora mržnje, a Nikolaidis se u Odlaganju. Pareziji nastavlja polemički obračunavati s Miloradom Dodikom, crnogorskim političarima i tajkunima, novinarima koji su ga difamirali... Oko ove angažirane potke plete zatim digresivne mreže mikroeseja i u njima se, istina, povremeno posve bespotrebno zapliće: ekskursi o iPodu, recimo, ili o neoliberalnom kapitalizmu kao nastavku fašizma drugim sredstvima neinventivna su razigravanja odavno iscrpljenih motiva. S druge strane, znatno je upečatljivija lateralna linija o naratorovoj obitelji. Osobito značajno mjesto zadobiva u njoj odnos s pokojnom bakom, a roman završava scenom iznevjeravanja njene posljednje želje: iako je htjela da joj omiljeni unuk održi posmrtni govor, on ga nije mogao napisati i na sahrani je ostao nijem.

Tu nailazimo na prvu u nizu strukturnih podudarnosti narativnih okosnica Odlaganja. Parezije: dvije pripovijesti obrubljuju dvostruki eho neizvršenih naloga, jednog nenapisanog romana i jednog neodržanog govora, i pretvaraju se u paradoksalan pokušaj artikulacije neizrečenog. Nemoguće je u tom unaprijed prokockanom potezu, čija je uzaludnost naglašena repeticijom motiva odsutnoga teksta, ne prepoznati jednu od osnovnih autopoetičkih preokupacija Nikolaidisovog pisma: radikalno propitivanje granica moći umjetnosti i pisanja. „Sve manje strpljenja imam za umjetnost, osim onu koja žudi za realnim“, piše on. „Onaj ko umjetnošću pokušava dosegnuti realno svjesno rizikuje (samo)uništenje: on pokušava reći ne samo ono što ne smije, nego i ne može biti rečeno, svakako ne bez posljedica“. Parezija se, dakle, ispostavlja kao diskurs kojim umjetnost cilja u središte realnog, kao pusta cesta za samoubilačku vožnju prema srcu neiskazivog. Nikolaidis, jasno je, aktivira poznatu lakanovsku trijadu simboličkog, imaginarnog i realnog poretka. Važno je pritom ne zaboraviti da je Lacan registar realnog definirao upravo kao ono što ne može biti izrečeno, kao slijepu inerciju koja se neizbježno opire pokušajima uvođenja u simbolički poredak. Eto otkud ona dvostruka praznina u izmještenom središtu romana: tekst koji eksplicitno zagovara vlastitu ambiciju prodora iz polja imaginarnog i simboličkog u repulzivne užase sfere realnog istodobno na manje očit način podcrtava konstitutivnu nemogućnost ostvarenja te misije.

Ovo se, opet vrlo suptilno, očituje u jednoj od upečatljivijih scena romana, koja, ne slučajno, slijedi neposredno nakon pripovjedačevog solilokvija o pareziji kao strategiji primjerenoj umjetnosti realnoga. On se prisjeća psa kojeg je nekad imao, koji je obolio i kojeg je dao eutanazirati: nemilosrdno prokazuje vlastiti postupak kao egoistični čin lažnog milosrđa, motiviran uzmicanjem pred brigom za teško bolesno stvorenje, a ne empatijom s nesretnom životinjom. „Fućkalo se psu za moju milost“, piše Nikolaidis. „Htio je samo jedno – da živi.“ Pa zaključuje: „Pristao je da legne. Dozvolio je da zariju iglu u njega. Slušao je dobro poznati glas kako mu govori riječi koje prepoznaje: miran i dobro. Onda je shvatio da sam ga ubio. Trenutak prije nego što je izdahnuo, pomislio je, morao je pomisliti, ja bih to pomislio: ovo sa čime sam živio, ovo što sam mislio da poznajem, ovo čemu sam vjerovao, kakav je to monstrum?“

Epizoda s psom nije presudna sa stajališta narativne ekonomije romana, ali je vrlo značajna utoliko što egzemplarno izvodi parezijski govor do njegovih krajnjih konzekvenci, virtualnog samouništenja u nesmiljenom destruiranju pripovjedačeve slike o samome sebi. Ono što je, međutim, u toj epizodi presudno, činjenica je da takvo sagledavanje biva omogućeno tek fantazmatskim izmještanjem pogleda u zamišljenu perspektivu psa: i opet, pokušaj dosezanja realnog osujećen je i onemogućen regresijom na fantaziju, na registar imaginarnog. Roman se neprestano poigrava sličnim paradoksima, istražujući uvjete i granice vlastite artikulacije, potkopavajući tvrdnje koje iznosi: načelna nemoć umjetnosti ukršta se s emfatičkim autopoetičkim opisima pisanja kao „zavođenja izvanrednog stanja“ i „simboličke kastracije“ protivnika, kritika političke ljevice i njene „presumpcije nevinosti“ narodnih masa sukobljava se s brehtijanski angažiranim, neporecivo ljevičarskim razumijevanjem književnosti i umjetnosti kao polja za nastavak političke borbe i polemike... Između krajnosti: to je primjeren štulićevski naziv za Nikolaidisovu strategiju razapinjanja pisma opozicijskim ekstremima, za intenzivno osciliranje gustih intervala teksta ekstenzivnim poljem napetosti koje uspostavljaju udaljene, kontradiktorne poetičke amplitude. Taj je rascjep paradoksalni, dislocirani oslonac romana, prelomljena kralježnica teksta. Tek se oko njega gradi promišljena međuigra dvaju pripovjednih tokova. S jedne strane, povezani su kroz previše paralelizama da bismo ih mogli tretirati kao slučajan spoj, krivo srastanje, kao što su to implicitno činile dosadašnje kritike romana: osim presudnog motiva odsutnih tekstova, tu su još i podudarno traumatični odnosi, bolesti i smrti unutar obitelji, neispunjena očekivanja svećenikove majke i pripovjedačeve bake, potom lov na vještice u crnogorskoj provinciji kao jasan odjek medijskog progona naratora... Ova su preklapanja onda, s druge strane, pozadina na kojoj se preciznije ističu brojne strukturne opreke. Pripovijest o skandalu, tako, izgrađena je na faktografiji, na prodoru „stvarnosti“ u tekst; nasuprot tome, fikcionalnost je pripovijesti o svećeniku snažno naglašena višestrukim posredovanjem priče, nazivanjem likova početnim slovom njihovih imena i pripovjedačevim metafikcionalnim razmišljanjem o različitim smjerovima kojima bi mogao voditi priču. Dalje, dok je pripovijest o skandalu obilježena eklatantno svjetovnim motivima političkih sukoba i polemika, dotle su svećenikova unutarnja previranja i samopropitivanja upisana unutar koordinata njegove vjere. Ovu opoziciju treba dodatno zaoštriti: nije riječ samo o razlici između svjetovnog i religioznog angažmana, nego, temeljnije, o razlici između aktivnog i kontemplativnog životnog stava, razlici kakvu je, recimo, eksplicirao završetak Nikolaidisova romana Mimesis. Svećenikov je ključni izbor onaj između, s jedne strane, svjetovne ljubavi prema majci i intervencije plaćanjem njenog liječenja te, s druge, uzdržavanja od čina i povlačenja u molitvu. Pripovjedačev je izbor, opet, onaj između povučenog, kontemplativnog pisanja romana o tom svećeniku i neposrednog novinarsko-polemičkog angažmana. Ako postoji zaključak koji Odlaganje. Parezija pritom donosi, on je očekivano mračan. Kao što svećenikova odluka kasni, kao što naratorov medijski komentar nimalo ne mijenja stvari, tako je svaka intervencija uzaludna, svako djelovanje promašeno. Istodobno, baš kao što svećenikovo pretpostavljanje univerzalnog religijskog dobra vlastitim partikularnim osjećajima donosi samo nesreću, baš kao što naratorova želja da napiše roman ostaje osujećena, tako ni povlačenje iz svijeta ne nudi razrješenje. Preostaje ustrajavati na izgubljenim bitkama, pisati o nemogućnosti pisanja, svjedočiti poraze. Odlaganju. Pareziji pronaći ćemo više mana, stilskih kvrgavosti, kompozicijskih spoticanja i motivskih neinventivnosti. Svoju osnovnu intenciju ona je, međutim, do kraja opravdala: ispisala je dosljedno vlastite granice, izvrnula pred čitatelja utrobu teksta i nametnula se kao iznimno moćna kronika nemoći.

 

Tekst preuzet iz Quoruma

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg