intervju

Milan F. Živković: Druga smrt autora i pravo na akciju

Govoreći o inicijativi "Pravo na profesiju" i problemima u hrvatskom sustavu knjige, analitičar kulturne politike Milan F. Živković kaže: "Da parafraziram Derridaa: nikada tržište nije reklo da možemo bez autora, nego samo to da ga više ne moramo plaćati. Zaista? Upozoravajući na drugu, ekonomsku smrt autora, inicijativa Pravo na profesiju je - pomičući naizgled samo jedan kamen u sumornom pejzažu kapitalističke kulture - izazvala cijeli odron lažnih, tržišnih vrijednosti. Pomaci koje je Inicijativa već izborila mjerljivi su već i unutar austerity-modela financiranja, a ako bi nova kulturna politika posegnula za predloženim alatom post-fonda, zatim uređenjem časopisne scene i otvaranjem prostora za autore u sferi obrazovanja i medija, optimizam bi se uskoro proširio kulturom. Činjenica da novija djela pripadnika Inicijative već pokazuju povećani interes za društveni angažman, kao i stvarni učinci pritiska odozdo, najveći su uspjesi Prava na profesiju."

Pitanja: Petra Novak (Kulturpunkt)

- Začeta prije nešto više od godinu dana, inicijativa Pravo na profesiju kroz svoje je djelovanje pokrenula debatu o položaju pisaca, ali i aktualizirala širu kontekstualizaciju knjižnih djelatnosti u Hrvatskoj. Tako se ubrzo počelo razgovarati ne samo o piscima i uvjetima njihova stvaranja, već i o cijelom lancu knjige. Pod navedenom sintagmom pretpostavlja se niz djelatnosti književno-izdavačkog sektora koje zajednički stvaraju uvjete proizvodnje i "konzumacije" knjige, a koji se, očito, u istom lancu susreću s brojnim problemima. Posljedično, u diskusiju su se uključili i nakladnici, oformivši udrugu Knjižni blok. S obzirom da sada već govorimo o organiziranim odgovorima struke na trenutnu situaciju u kojoj se nalazi, možete li ukratko opisati sadašnju poziciju pisaca, nakladnika i knjižara u Hrvatskoj?

- Nedavno je jedan od pobunjenih mljekara izjavio da je njihov temeljni problem zapravo to što “slobodno tržište još nije zaživjelo”. S “dubljim razumijevanjem” koje je platio teško stečenim iskustvom vlasnika farme sa stotinjak krava, ciljajući vjerojatno na oligopolnu moć, on tako tumači odluku mljekarskog kombinata u vlasništvu francuske kompanije da mu, podsjećam, snizi otkupnu cijenu mlijeka “zbog situacije na tržištu mliječnih proizvoda”. U našem “lancu knjige”, srećom, s izuzetkom nekolicine nepopravljivih poduzetničkih duhova koji još čekaju da se obogate, prizivanje tržišta kao univerzalnog rješenja ipak slabi. Recimo, iza konsenzusa oko potrebe otvaranja knjižara u srednjim i manjim gradovima, kao i veće/kvalitetnije prisutnosti autora i knjiga u medijima, čini se, ne stoje toliko tržišni, koliko opći drušvenorazvojni i kulturnopolitički motivi.

Restauracija kapitalističkog odnosa u našem izdavaštvu i knjižarstvu je provedena u sjeni ratnih i većih pretvorbenih operacija. “Restrukturiranje” preko 1 300 radnika i imovine Mladosti, na primjer, ili gašenje izdavača poput Centra za društvene djelatnosti teško da je bilo tema spora. Mnogi časopisi su jednostavno nestali, ili nastavili vegetirati samo zahvaljujući ustrajnom neplaćanju honorara autorima. Urednički kadar je, s više ili manje poduzetničkog entuzijazma, krenuo osnivati vlastita mala poduzeća. Iz tog vremena, sredine devedesetih, pamtimo izjavu Borislava Škegre da tih malih nakladnika ionako ima previše. Doista, ubrzo se pokazalo da su tržišni opstanak i okrupnjavanje mogući samo zahvaljujući trgovini, udžbeničkom biznisu i, općenito, izdašnoj potpori države.

Želimo li čitati knjige i na hrvatskom jeziku - pijući kave s domaćim mlijekom - moramo ih, očigledno, kao i “prije”, pomagati zajedničkim sredstvima. Zahvaljujući ideološkom “radu” tržišta, međutim, unutar “lanca knjige” došlo je do značajnih gubitaka i preraspodjele uloga. Umjesto autora i radnika u izdavaštvu, poput kritičara, lektora i prevoditelja, na vrh tog lanca su se, sasvim prikladno, probili poduzetnici s novim vještinama ovladavanja tehnologijom, trgovinom i marketingom. Knjižare su, kao što je poznato, najprije postale papirnice, a zatim prodajna mjesta telekomunikacijskih kompanija. Industriji papira se istovremeno dogodilo isto što i svakoj domaćoj industriji, a tiskani proizvod u maloj nakladi je, unatoč tehnološkoj demokratizaciji kompjutorske pripreme, postao skuplji. Mnogi nakladnici bez kontrole namjenskog utroška poticaja napuhuju cijene otkupa za knjižnice, primjerak lektire poput I. B. Mažuranić (bez autorskih prava) idalje stoji 220 kuna, a hiperprodukcija uvoza parazitira na potplaćenim prevoditeljicama. Zasad u pozadini starih problema - krizom i ideologijom srezanih budžeta i kupovne moći - uspon elektronske knjige i engleskog jezika podgrijavaju nervozu, ostajući do danas bez odgovora regulacijske sfere na pitanja poput onoga tko će digitalizirati baštinu i pritom zaraditi na tablet-kompjuterima.

Prekinuta razmjena s novim, susjednim državama, nije imala samo ekonomski, nego i kulturalno poražavajuće učinke. Prostor kritičke pismenosti, međutim, nije izgubljen samo izolacijom, niti samo tabloidizacijom medijske sfere. Cirkulacija logike ekonomskog rasta kroz sustav obrazovanja “za potrebe tržišta rada” učinila je domaću knjigu sasvim rubnim fenomenom za koji će, navodno, biti vremena i prostora tek kad slobodno tržište “zaživi”.

- Po Vašem mišljenju, koja bi vrsta regulative mogla poboljšati položaj autora, malih nakladnika i knjižara?

- Sasvim na liniji uvodne zamjene uloga, ohrabrenje hrvatskim mljekarima da se udruže u “veće proizvodne organizacije” kako bi mogli parirati velikim prodajnim lancima koji diktiraju uvjete, prošlog tjedna je stiglo baš iz Europske komisije! “Sada najveći dio dodane vrijednosti ide onima na kraju proizvodnog lanca,” izjavio je 20. veljače glasnogovornik povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj Roger Waite, “a to bi trebalo pomaknuti prema početku, tako da i proizvođači mlijeka dobiju svoj dio.” Te veće organizacije proizvođača mi smo nekada zvali zadruga, kombinat ili, jednostavno, Dukat, odnosno Mladost. Činjenica da danas - osim Narodnih novina, Matice, HAZU-a, zagrebačkog AGM-a i nekoliko manjih sveučilišnih biblioteka - nemamo nijednog većeg zajedničkog izdavača niti knjižara ne bi nas morala obeshrabriti. Od 40 milijuna kuna koje je - samo jednom intervencijom 2009. godine - Vlada podijelila mljekarskom oligopolu mogla se dobrim dijelom ponovno izgraditi zadružna mreža otkupa i prerade (iz koje je Dukat izvorno i nastao, zar ne). Jednako tako, sredstva privatizirana putem udžbeničkog biznisa odavno su mogla obnoviti ne samo mrežu knjižara, nego i izdavačkih kooperativa, naprimjer. To što dosad nismo osmislili ništa između “dvorskog” državnog i tržišnog modela proizvodnje u kulturi ne znači valjda da moramo kapitulirati do situacije koju je Brecht izrazio riječima: “Radnička klasa će preuzeti kulturu isto kao i državu - u ruševinama.”

- Možete li nabrojiti prednosti i nedostatke nekolicine regulativa koje su u ovom trenutku referentne?

- Mala financijska ofenziva Ministarstva kulture u izdavaštvu početkom prošlog desetljeća pomogla je i artikulaciji onoga što smo kasnije smatrali novim književnim naraštajem. Neki dio tog novca je, sasvim sigurno, omogućio da poneki domaći autor izađe iz ilegale. Međutim, kad su se prioriteti financiranja promijenili i općenito smanjili, većina pozitivnih učinaka je isparila. Jedan od razloga tome je i pomanjkanje ne samo nadzora namjenske potrošnje državne potpore, nego i same ideje koja bi njena namjena mogla biti. Nakladnik bi uobičajeno dostavio uopćeni troškovnik - honorar ovoliko, prijelom onoliko, tisak… - po uhodanom običaju malo napuhao iznose, i volonterska komisija struke bi mu dodijelila nekad 60, a sada 10 tisuća kuna. Nije tu bilo ideja tipa: evo, dat ćemo vam za honorar autoru, pa nam u nekom roku pošaljite potvrdu o isplati. Ništa slično. Kako se vođenje kulturne politike prebacivalo na nakladnike, tako su se i učinci nekako zagubili. Već dulje vrijeme se pojavljuju prijedlozi profesionalizacije “komisijskog” rada putem tzv. arms-lenght načela otjelovljenog u semiautonomni centar za knjigu ili neku sličnu agenciju. Ne moramo gledati u britansko dvorište - gdje se takva provedba kulturne politike “uhodava” od četrdesetih godina dvadesetog stoljeća - dovoljno bi bilo analizirati prednosti, ali i rizike dosadašnjeg funkcioniranja Havca, hrvatskog ministarstva filma. Profesionalizacija nadzora producentskih excel-tablica je, nadam se, stala na kraj muljanju s iznosima i namjenama. Havc je, barem za mandata aktualnog ravnatelja, demonstrirao blizinu i otvorenost profesijskoj zajednici koja to zna cijeniti, dok veći rad na razvoju projekata (u izdavaštvu bismo to nazvali uredničkim poslom) i filmske kulture ovisi o političkim i novčanim prioritetima. Na žalost zagovornika ovog modela, nema baš niti jednog strukturnog razloga da iste zadaće ne bi mogao obavljati neki odjel unutar Ministarstva kulture, u Runjaninovoj ili na nekoj drugoj adresi. Sasvim svejedno, to je stvar organizacijske forme. Ravnatelja ionako bira ministar, a većina službenika su “u otkomandi” iz Ministarstva. S druge strane, postoji opasnost da neki budući ministar, možda sasvim slučajno, izabere upravu koja će Havc zatvoriti u jedan od uskih interesnih krugova “struke”. U takvom scenariju, sav entuzijazam oko uvoza gotovih rješenja iz Europe mogao bi potonuti u - također iz Engleske povijesti - dobro poznatom “ograđivanju” zajedničkog dobra i, na kraju, onome što je Vjeran Katunarić nazvao “mekim nacionalizmom” financiranja tek našeg malog “brenda” u multikulturnom mozaiku.

- Smatrate li da je potrebno uvesti jedinstveni Zakon o knjizi? Možete li predvidjeti pozitivne i negativne posljedice takvog zakona? 

- Jednako kao što kod centra za knjigu nije glavno pitanje organizacijska forme, tako ni u vezi poziva na tešku zakonodavnu artiljeriju koja se pojavljuje niotkuda i rješava stvar nije pitanje zakonodavne norme, nego politike koja se njome želi izraziti. Pod pretpostavkom da je uspijemo dogovoriti. Ako bi Zakon o knjizi, na primjer, odredio da imamo zajedničkog izdavača i lanac knjižara u hrvatskim gradićima (možda vezanih uz knjižnice?), koji bi uveli nova pravila igre na scenu honorara i rabata, odmah bi bio i za potezanje zakonodavnog oruđa. Međutim, ako bi stvar ostala - kao u slučaju dosadašnjih pokušaja npr. Zakona o kazalištima - na razini amblema i toga da, eto, i mi imamo svoj zakonić, onda ništa. Samo bi se upisao još jedan teret uz oveću hipoteku kulturnog pesimizma. Pitanje je, kao i uvijek, koji nam je zajednički cilj: razvoj domaće proizvodnje, ili uvoza? Kulture ili poduzetništva? Odgovori na takva pitanja se obično nazivaju politikom i onda nije važno kako je zapisana, nego provodi li se ili ne.

- Držite li da je nužno zakonski razdvojiti nakladništvo i knjižarstvo?

- Zakonska ili “podzakonska”, zabrana nakladnicima-trgovcima da “oporezuju” druge nakladnike, bojim se, bila bi tek neuspjela zakrpa na ionako neodrživom sustavu. Već sam naznačio kako bi se to trebalo riješiti. Uostalom, što biste rekli da ste pekar kojemu jedan maloprodajni lanac distribuciju peciva uvjetuje tako da (1) brašno kupuje isključivo od tog istog lanca (2) po zadanoj cijeni kako brašna, (3) tako i gotovog proizvoda, uz pravilo da (4) priznaje fakture samo za preprodane količine peciva i (5) plaćanje u roku od najmanje 150 dana?

- Gdje sve prepoznajete uspjehe inicijative Pravo na profesiju? 

- Dozvolite da parafraziram Derridaa: nikada tržište nije reklo da možemo bez autora, nego samo to da ga više ne moramo plaćati. Zaista? Upozoravajući na drugu, ekonomsku smrt autora, inicijativa Pravo na profesiju je - pomičući naizgled samo jedan kamen u sumornom pejzažu kapitalističke kulture - izazvala cijeli odron lažnih, tržišnih vrijednosti. Pomaci koje je Inicijativa već izborila mjerljivi su već i unutar austerity-modela financiranja, a ako bi nova kulturna politika posegnula za predloženim alatom post-fonda, zatim uređenjem časopisne scene i otvaranjem prostora za autore u sferi obrazovanja i medija, optimizam bi se uskoro proširio kulturom, a onda - zašto ne - i ekonomijom. Između dva honorara za knjigu, autor može (za)raditi i u časopisu, na književnoj večeri u susedgradskoj knjižnici, ali i programu HRT-a. Posebno je značajno da to može i kao voditelj literarne sekcije osnovne škole. Možda tako sasvim izbliza upozna stvarne brige svojih sadašnjih i budućih čitatelja.

Činjenica da novija djela pripadnika Inicijative povećani interes za društveni angažman već pokazuju, kao i stvarni učinci pritiska odozdo, najveći su uspjesi Prava na profesiju.

(27. veljače 2012.)