Ivan Zrinušić (1981., Osijek) tekstove je objavljivao u književnim časopisima i zbornicima (Zarez, Vijenac, Ekran priče, Quorum, Aleph, Buntovna proza, Knjigomat, Re, Kolo). Za nezavisnu izdavačku kuću Zdenka Franjića - Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša dosad je objavio: Netko nešto ništa , Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i Najbolje je da se ne javljaš.
Ona i ja
Prije podne na balkonu pomislim
kako bih baš tog dana mogao
povjerovati nečemu,
licu starca, mobitelu, maoizmu
nakrivljenoj ogradi
bilo čemu.
Povjerovati onako kako jedan
šestogodišnjak iz ove ulice
zna povjerovati svojoj kožnoj lopti
na primjer
u toj mjeri da ću smjesta
pojuriti u šumu
poljubiti medvjeda i zapjevati gusjenici
misleći
ah, vi siroti građani
pa vi nemate pojma
što je život...
Nemate pojma kako je to ležati na žilavoj zemlji
dok miris amsterdamskog skanka
prži zrak
a mlada crvenokosa dama tetovirana zapešća
oslonjena o svoj polegnuti bicikl
skida haljinu gledajući
s koje će vas strane
objahati;
nemate vi pojma što je život
zabijeni u automobile
firme
i stanove,
pojedeni u redovima
u apotekama i supermarketima,
ili ako i imate
zaboravili ste.
Pomislim, ali to se nikad ne dogodi.
Uvijek je to osmina
ili trećina
ili polovina;
uvijek je to ostatak istine,
ostatak života.
Nešto što bi moglo
paliti
ali jednostavno ne pali;
mađioničareva nestala pomoćnica,
društvo jednakih,
seks bez mogućnosti orgazma.
Uvijek je to poznato mjesto
pregaženo i jasno samo po sebi
raspisano na bezbroj natječaja
i prodano bezbroj puta
gdje neukalupljeni prvi oblikuju šablonu
a oslobođeni prvi nose lance;
svaki kvart
svaki grad
svaka država
veliki gnojni rezervat
navike i taštine.
Ipak, moja je sreća
postojana.
Promrdam nožnim prstima
a ona me probode uzduž lijeve strane rebara
pa odleti u grlo i tamo zacvili
oguljena i nepristrana kao svjetlost žarulje
na dvozuboj plastičnoj vilici.
Ne znam koji bih joj oblik dao,
većinom to i nije sreća u pravom smislu riječi
ali je tu.
Nema cvijet u kosi
niti kupuje novu kuhinju
ali je tu.
I skoro svakog dana iznova me malko
pomiluje ili pljusne
dovoljno da zatvorim slavinu
da iziđem i vratim se
dok se srce opušta
pa steže
opet
i opet.
Budućnost na BBC-ju
Život ne daje više nego
što će uzeti
i to teško da je Spoznaja
ili Mudrost
to je jednostavno tako
kao leptir koji lebdi
nad hrpicom dreka
kao ambicija i pohlepa
ništa ne ostaje
sve prolazi
barem sada
i ovdje.
Ali prije rata u naselje je
stigao crnac Hans
zvali smo ga Crni Hans
bili smo djeca i
igrali smo nogomet
i on bi vječno
bio nasmiješen
pojavio bi se niotkud
i počeo bi šutati loptu
nikad ne upadajući
u tučnjavu
nikad ljut
smijući se tim Andersonovim
crnim smijehom
koji govori
braćo, ako ovo i jest ludilo
to ne znači
da ne možemo pjevati.
Išao nam je na živce
jer je bio brži
i snažniji od nas
ali nije imao bogzna
kakvu tehniku
pa nas je to donekle tješilo:
Crni Hans ne može žonglirati
a i felš mu je za kurac.
Jednog dana Hans je otišao
i nama su pocrkali hrčci
i kornjače
a neka nas je TV-ekipa
poredala i podmitila Coca-Colom
da govorimo o 'četnicima'
izgubivši volju
za šaketanjem
sjetili smo se:
Hanse, gade mali,
znao si nešto
što ćemo mi
tek saznati.
Srce igra samotni fliper
Dečki na ulici prazne kante u kamion
i moje oči žmirkaju u polumraku;
trećinu sam prespavao, ostatka se slabo sjećam
kosti mi isturpijane nemarom
počinju izbijati kao klice
iz šupljikava mesa.
Možda opet čekam čizme i palice
i buđenje instinkata?
Stisnute, suhe
pankerske vaginice?
Nema poraza, nema pobjede;
umoran sam i lijen
i ne znam odakle dolazi ova tužna jeza.
Konji se propinju nad zbačenim lovcima
i sve kreće ispočetka, u birtijama i stanovima
na autocestama i parkiralištima
koljači imaju drugo lice
a krv je ista.
Podrezanih noktiju, obrijane njuške
i čist kao majčina suza
osjećam da sam spreman
ali život nikako da bljesne.
Ili je to to?
Zagonetka
Moram se maknuti odavde,
na nekoliko dana,
koliko novac izdrži.
Jutro je odnijelo prve žrtve
a tri sardine promatraju me s tanjura
svojim iznenađenim, neprilagođenim, ubijenim očima.
Grad se svakom sekundom sužava
žene i muškarci odgajaju djecu
nove monstrume i nove svece
dok se kapi limuna presijavaju na paučinastom svjetlu.
Nemam više čitavih čarapa,
ljeto prolazi
i zrak zaudara na presahnule životinjske iznutrice.
Pred ogledalom povlačim britvu:
stvarno, i uz najbolju volju ne pada mi na pamet
kamo bih ja to mogao otići.
Važnost puštanja
Kad ne ide,
pusti.
Zadrži se u blizini
budi spreman
ali pusti.
Očekivanja prazne dušu kao usisivač
a previše ljudskog dodira
ionako upropasti stvar.
Ako je red na tebi, skoči;
ako nije, ne guraj.
Prilično jednostavno,
zar ne?
_____
O, zar smo stvarno tako sami, od stupa do stupa,
između žutih zidova,
okruženi tisućama, milijunima kašastih očiju,
sami kao ptičje govance u snijegu,
između bilo kojih zidova?
Zar nam je srce tako otvrdnulo
da prezire radost?
Sinapse pamte pod rastezljivom kožom,
vojnik na TV-u iscijedio si je krv zmije u usta
i jasno je da više ne želimo biti tu.
Nova dna, u pravilu nešto masnija i tupavija od prethodnih,
naučili smo prihvaćati kako dolaze, po redu,
kao kratke bljeskove pod vodom,
a na iskeženu licu blagajnice cupka samilost,
prečac za neki uski raj;
kažemo ono što se očekuje i bježimo.
Svijet se jutrom iznova oblikuje,
zrak se zbog svježine doima čistim.
_____
Novo svitanje u istočnoj Slavoniji;
jedem bombone Fisherman's Friend, ekstra ljute,
nakon tri godine još mi se učini da čujem pokojnog mačka,
volio sam svojeg malog bistrog druga.
Jutros je teško razabrati pukotinu,
ako se to tako može nazvati,
poćudan svijet escajga i lijekova na recept sve je mutniji
i osjećam da u meni pulsira nešto ubitačno;
danas neću izlaziti iz stana.
Stvari, simpatične ali zapravo usputne,
malo prašine i pepeo cigare po 12 kn,
između toga zakašljano, 192 cm visoko tijelo
u koje sam nekad polagao određene nade.
Stvari su čovjekovo iskupljenje,
plač nad zakonima termodinamike,
pokušaj dokidanja daljine.
Valja ispeći jaja
i razmisliti o Božjoj milosti.
_____
Pripadnost cigareti bez filtera u mlitavo zimsko poslijepodne,
dio smo jedne priče s početkom i krajem
i samim tim nešto nam je zajedničko;
treba biti nježan prema vlastitim ograničenjima,
više od toga i ne možemo tražiti.
Život se razvlači i bubri kao krvavi čir,
rupa je sve dublja i ljudi još mašu oružjem;
pripusti me u svoju kontroliranu patnju,
kontroliranu radost,
u one opuštene podrume u kojima se ne čuju krikovi ni smijeh,
želio bih te osjetiti iznutra.
Govnarčići u polo-majicama sjede i čekaju kost,
a ja ti mogu pokazati gdje je bila vojarna na Trsatu
ili možemo uhvatiti sljedeći autobus
pa pojesti neke mekušce s krumpirom.
Zar se ne sjećaš što su učinili
u Armeniji, Iraku, Srebrenici?
Potrebna je određena snaga da se čovjek odupre svim obećanjima;
nemojmo ispustiti iz vida to da ne postoji bolja sudbina,
da neće biti boljeg vremena od ovog,
želio bih te osjetiti iznutra.
Grad kukavica i heroja zadubljen u osisane riblje kosti
ne mari za tvoj i moj idući potez;
kroz haljinu ti se nazire utroba,
raspoložen sam za ljubav, raspoložen za mržnju.
_____
Tako malo toga želim reći bilo komu,
a od ega sam davno napravio igračku;
ne razumijem, stoga,
odakle dolazi potreba za ispisivanjem riječi i rečenica,
kamoli za njihovim predočavanjem javnosti.
Nije me pretjerano briga za pohvale i pokude, ali zaista nije,
a literatura je ionako vrlo ograničeno i potrošeno sredstvo.
Jednim dijelom svakako se radi o zasićenosti,
budući da se čovjek, pišući, lako zakamuflira u mudraca ili budalu,
a oboje nudi razmjerno glatku poštedu
od sudjelovanja u mentalnom metabolizmu civilizacije.
Ležim u krevetu, polako tamanim Bobi Flips
i razmišljam o tome.
Promijeniti gumice na slavinama u kupaonici,
vidjeti za čvarke i kobasicu,
provjeriti žiro-račun.
Osjećam da tablete počinju raditi,
obrisi su sve mutniji;
gase se kristalna sunca sjevera, nezaustavljivo i šepavo,
kao ljubav u ženskim očima.
_____
Povremeni pokušaji, male propasti i male izdaje,
sva ta stvorenja koja su prije mene hodala Europskom avenijom,
bivšim Bulevarom JNA,
i muka koju moram proživjeti da stignem dotamo.
Tamnokos muškarac nosi dijete na ramenima
gmižući prema svemogućem ulazu u zgradu,
upitam vodokotlić za mišljenje o ljudskim pravima
pa nagnem travaricu i pristavim kavu.
Birati lakše putove, svi se ionako pokažu teškim,
postojanje nas jede, a mi jedemo svinje ‒
premda je usredotočena svijest vjerojatno moguća.
Dani se ponavljaju, kao glupavi izgovori,
neki od njih budu dobri,
tada usrdno grlim prostor oko sebe.
_____
Nagnut nad krevetom:
miris kakav može proizvesti jedino mlado žensko tijelo,
na vratu displastični nevus i drvena ogrlica,
o, da se barem razumijemo ‒
tako je spokojna da je poželim ubiti,
ali onda bih morao i sebe;
to bi već bio priličan posao.
Postoji ono njihovo i ono naše,
ipak, poslije podne voli sa mnom razgovarati o poeziji,
budem prisutan na mahove,
uglavnom to ne mogu podnijeti.
Sve je izvjesno, ali ne mora uvijek biti ružno;
probudim je s kavom, kruhom i marmeladom,
objasnim da idem po duhan
i zapravo začas ugledam neugledno pročelje kolodvora.
_____
Dopužem iz kupaonice do kreveta, s čistim gaćama u zubima
razmišljajući o tome poznam li koga tko bi mi mogao pomoći
da razvrsta ostatke vjere
no takva su kolebanja u radu ljudske mehanike:
u pravilu propada u samoći
okretanje snovima kad je vanjski svijet preočit u okrutnosti
i lažni užici
općenito, predodžba o svrsishodnom postojanju
znatan dio duše posve mi je otupio
i neka gadost marljivo rovari nutrinom
osjećam je pod umreženim slojevima
kao ljuskavu zmiju s otečenim poslanjem
dohvatim vilicu i zabijem je 15-ak cm iznad lijevog koljena
čelik se nastavi ljuljuškati s grčenjem mišićâ
vrištim u jastuk dok ravnodušni snijeg puni ulicu
Kriste, nije još prošlo ni pola noći.
_____
Snijeg se topi,
želio bih još jednom osjetiti ljubav;
sjećam se priglupih, bezbrižnih večeri.
Rubovi i ograničenja, zubi koji trunu
i jetrene probe.
Gadi mi se tijelo, ali branim ga dok sam pri svijesti;
nagoni rade.
Ljudski koraci oko kaveza,
sada nema potrebe juriti ni za čim.
Smrt je čista.
_____
Ono što nas poravnava
zapravo ono što bi nas moglo vezivati
stečene kategorije, urođena surovost
i sustav u kojem smo unaprijed izigrani
(sustav su ljudi, ljudi su isti, sustavi su isti; bez sofizama).
Sudjelujemo u oblikovanju zajednice;
volimo zamišljati opsežna spasenja.
Pokolj je najpostojanija dostupna istina
kao bljesak sigurnosti u pobačajno jutro
kao kašalj počasnih PAP-ovki nad nježnim rakama.
Mi smo graditelji i rušitelji nepotrebnih gradova
spavamo potrbuške da nas ne uguši bljuvotina.
Račun
Na koncert Dječaka iz vode krenulo je nas sedmero
ali jedan je umro na prvom uglu
i jedna je umrla u prvom parku
pa nas je do Tvrđe stiglo petero.
Tamo je umro još jedan
i ubrzo za njim još jedan.
Na koncert Dječaka iz vode
zapravo je krenulo nas sedmero
ali po pivo nas je išlo troje.
Onda je umrla još jedna
pa smo ostala nas dvojica.
Što će reći da nas je na koncertu
skupa s Dječakom
bilo šesnaest.
Molba
Ti ne poštuješ ljude, a još manje poštuješ žene
i u tome je problem
ne u tome što te ne volim
jer te volim
nego baš u tome
i zato nikad ne bismo uspjeli
sve i da imamo još pet pokušaja.
Tako mi je rekla.
Ona je mislila da sam nepošten
kad bi ocijenila da se ne radujem njezinu uspjehu
i da sam neiskren
kad bi ocijenila da se ne radujem vlastitom.
Spremno je priznavala
kako ona nije savršena
no smatrala je da je tomu
ipak nešto bliže nego ja.
Ljudi i žene, sve vas poštujem
evo poštujem i sebe
samo vas pokorno molim
izostavite me iz svoje ljubavi.
Gosti
Ustao sam s poda, navukao gaće do malo ispod pupka
te prišao stolu
i iščupao zvučnike iz kompjutora.
Zveket bocâ i pjesma Toma Waitsa u pet sati iza ponoći
mogu biti zanimljivi,
ali obično znače jedino to
da nitko od prisutnih NE MORA ujutro raditi.
Vjerojatno ih znate;
ispočetka nude određenu količinu šarma
da bi vam ubrzo svojom pozom počeli ježiti kožu.
»A vidi, vidi kako su mu mladeži čudni...«
zapjevala je smeđokosa Trnoružica;
»Gorila, gorila-edipovac...«
odzvonio je Pinokio s komadićem metala u nosu.
Izišli su u čoporu, kako su valjda i došli,
uzdignute glave i gunđajući,
prateći obrise novih pobjeda na obzoru,
tri bijele djeve i dva bijela viteza.
Zatvorio sam za njima vrata
i sjeo za stol.
Želučana kiselina popela mi se u grlo,
što od konjaka, tog Badelovog potoka užasa,
što od besmisla, njihova i vlastita,
koji je bio tako očit i glasan
da si ga mogao zakucati stopalom u parket kao žohara.
Donekle razumijem;
i oni se pokušavaju snaći,
i oni su uplašeni.
Ali taj silni trud,
ta čudovišna želja da ostave dojam,
navodno ne mareći za mišljenje drugih ‒
zašto?
Buntovni dok god roditelji plaćaju studij,
blijedi, rumeni, drugačiji, isti,
s crno-bijelim fotografijama sebe na USB-sticku:
u danima neizdržive patnje i boli
Charlie Parker i Jackie Keruac šapuću baš na njihovo uho.
Zašto, zašto?
Najopasniju borbu vode u profesorskom kabinetu
(nekad je, s trideset godina u guzici, i dobiju),
a istovremeno osuđuju brže nego
prosječan nogometni huligan.
Više iskrenosti i stila
pronaći ćete u krušci
ili kišobranu.
Gmizavci.
Ali dosta ovoga,
stvarno dosta.
Svijet je jednako ružno i lijepo mjesto
i s njihovom mladosti i bez nje,
samo sam ja danas krivo nasađen.
Zapalim još jednu
pa odoh u krpe.
Mjesec je pribadača na Božjoj jetri.
Mir, brate.
_____
Djelujuće Božanstvo, stvarno kao komad ementalera ili Steyrov AUG,
brine se o zidovima u našim glavama,
potrebni su mu kisik i voda;
jasna je promašenost ateizma i prijetvornost religije.
'Nevjernici' i 'vjernici', oslonjeni na priču o Bogu kao pojavnosti koja barem jednim dijelom obitava van nas samih, sjede na dugačkoj klupi i čekaju da ih treneri (jedan je u sportskom, drugi u večernjem odijelu) pozovu u igru, no to nikako da se dogodi ‒ oh, kako lijep dan za filozofsko-filosofsku raspravu, dok pioniri i juniori pred reklamnim tablama kopaju nos.
Svi mi, s primjerenim odgojem ili bez njega,
izuzev osoba s određenim psihičkim oboljenjima,
znamo što treba učiniti. Možda se kolebamo oko toga zašto,
ali ono što prilično nam je jasno.
Djelujuće Božanstvo proizlazi iz ljudske svijesti,
iz svijesti o postojanju,
i prašta upravo onoliko koliko čovjek može oprostiti.
Tako mi se čini.
_____
Pokušaji zbližavanja,
tijela se usaglašavaju i migolje
uz one smiješne, produljene zvukove;
mogućnost trenutnog olakšanja.
Gurao sam si metal u meso i pišao sam snažnim mlazom
u idolatriji suhe žuči
još nisam postao leš
i čini se da rijeke neće doprijeti do požara.
Ne znam je li Isusa ugrizla prvo laž ili istina,
moja susjeda počela se dotjerivati:
vjerojatno se govori o razvodu.
Sva biblioteka od slabe je koristi
istraživačkom metodom usvajamo činjenice
pa njima krpamo rupe između dijelova suštine;
mi se, jednostavno, ne znamo voljeti.
_____
Prohladno je i zapalio sam cigaretu,
većinu poslijepodneva proveo sam u hodu
i onda sam legao u krevet,
i ležao sam tako sve dosad.
Nastavlja se sukob u Ukrajini,
na istočnom zidu nekad moćne
Osječke ljevaonice željeza i tvornice strojeva
stoji grafit: »Pozdravi svog susjeda iako je čudan.«
I: »Ti si poseban.«
Permutacija osmijeha na licu političara,
dijagram zapadnjačke mudrosti:
sposobnost obožavanja i prezira u okvirima »potpunosti«.
Ah, sve je to vrlo dramatično.
Jedan crni pauk zapeo je u posudi sa soli za
posipanje cesta, u hodniku. Loše mjesto za mrežu.
Možda ga uskoro izvadim. Vidim ga svaki put
kad prolazim onuda.
Interview s Ivanom Zrinušićem možete pročtati OVDJE.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.