poezija

Ivan Zrinušić: Izbor iz novog rukopisa

Ivan Zrinušić (1981., Osijek) tekstove je objavljivao u književnim časopisima i zbornicima (Zarez, Vijenac, Ekran priče, Quorum, Aleph, Buntovna proza, Knjigomat, Re, Kolo). Za nezavisnu izdavačku kuću Zdenka Franjića - Slušaj najglasnije!/Bratstvo duša dosad je objavio: Netko nešto ništa , Bilirubin, Vidiš kako je lijepo, Tri mrava i Najbolje je da se ne javljaš.



 

 

Ona i ja

 

Prije podne na balkonu pomislim

kako bih baš tog dana mogao

povjerovati nečemu,

licu starca, mobitelu, maoizmu

nakrivljenoj ogradi

bilo čemu.

 

Povjerovati onako kako jedan

šestogodišnjak iz ove ulice

zna povjerovati svojoj kožnoj lopti

na primjer

u toj mjeri da ću smjesta

pojuriti u šumu 

poljubiti medvjeda i zapjevati gusjenici

misleći

ah, vi siroti građani

pa vi nemate pojma

što je život...

 

Nemate pojma kako je to ležati na žilavoj zemlji

dok miris amsterdamskog skanka

prži zrak

a mlada crvenokosa dama tetovirana zapešća

oslonjena o svoj polegnuti bicikl

skida haljinu gledajući

s koje će vas strane

objahati;

nemate vi pojma što je život

zabijeni u automobile

firme

i stanove,

pojedeni u redovima

u apotekama i supermarketima,

ili ako i imate

zaboravili ste.

 

Pomislim, ali to se nikad ne dogodi.

 

Uvijek je to osmina

ili trećina

ili polovina;

uvijek je to ostatak istine,

ostatak života.

 

Nešto što bi moglo

paliti

ali jednostavno ne pali;

mađioničareva nestala pomoćnica,

društvo jednakih,

seks bez mogućnosti orgazma.

 

Uvijek je to poznato mjesto

pregaženo i jasno samo po sebi

raspisano na bezbroj natječaja

i prodano bezbroj puta

gdje neukalupljeni prvi oblikuju šablonu

a oslobođeni prvi nose lance;

svaki kvart         

svaki grad

svaka država

veliki gnojni rezervat

navike i taštine.

 

Ipak, moja je sreća

postojana.

 

Promrdam nožnim prstima

a ona me probode uzduž lijeve strane rebara

pa odleti u grlo i tamo zacvili

oguljena i nepristrana kao svjetlost žarulje

na dvozuboj plastičnoj vilici.

 

Ne znam koji bih joj oblik dao,

većinom to i nije sreća u pravom smislu riječi

ali je tu.

 

Nema cvijet u kosi

niti kupuje novu kuhinju

ali je tu.

 

I skoro svakog dana iznova me malko

pomiluje ili pljusne

dovoljno da zatvorim slavinu

da iziđem i vratim se

dok se srce opušta

pa steže

opet

i opet.

 

 

Budućnost na BBC-ju

 

Život ne daje više nego

što će uzeti

i to teško da je Spoznaja

ili Mudrost

 

to je jednostavno tako

 

kao leptir koji lebdi

nad hrpicom dreka

kao ambicija i pohlepa

 

ništa ne ostaje

sve prolazi

barem sada

i ovdje.

 

Ali prije rata u naselje je

stigao crnac Hans

zvali smo ga Crni Hans

 

bili smo djeca i

igrali smo nogomet

i on bi vječno

bio nasmiješen

 

pojavio bi se niotkud

i počeo bi šutati loptu

 

nikad ne upadajući

u tučnjavu

 

nikad ljut

 

smijući se tim Andersonovim

crnim smijehom

 

koji govori

braćo, ako ovo i jest ludilo

to ne znači

da ne možemo pjevati.

 

Išao nam je na živce

jer je bio brži

i snažniji od nas

 

ali nije imao bogzna

kakvu tehniku

pa nas je to donekle tješilo:

Crni Hans ne može žonglirati

a i felš mu je za kurac.

 

Jednog dana Hans je otišao

i nama su pocrkali hrčci

i kornjače

 

a neka nas je TV-ekipa

poredala i podmitila Coca-Colom

da govorimo o 'četnicima'

 

izgubivši volju

za šaketanjem

sjetili smo se:

 

Hanse, gade mali,

znao si nešto

što ćemo mi

tek saznati.

 

 

Srce igra samotni fliper

 

Dečki na ulici prazne kante u kamion

i moje oči žmirkaju u polumraku;

trećinu sam prespavao, ostatka se slabo sjećam

 

kosti mi isturpijane nemarom

počinju izbijati kao klice

iz šupljikava mesa.

 

Možda opet čekam čizme i palice

i buđenje instinkata?

Stisnute, suhe

pankerske vaginice?

 

Nema poraza, nema pobjede;

umoran sam i lijen

i ne znam odakle dolazi ova tužna jeza.

 

Konji se propinju nad zbačenim lovcima

i sve kreće ispočetka, u birtijama i stanovima

na autocestama i parkiralištima

 

koljači imaju drugo lice

a krv je ista.

 

Podrezanih noktiju, obrijane njuške

i čist kao majčina suza

osjećam da sam spreman

ali život nikako da bljesne.

 

Ili je to to?

 

 

Zagonetka

 

Moram se maknuti odavde,

na nekoliko dana,

koliko novac izdrži.

 

Jutro je odnijelo prve žrtve

a tri sardine promatraju me s tanjura

svojim iznenađenim, neprilagođenim, ubijenim očima.

 

Grad se svakom sekundom sužava

žene i muškarci odgajaju djecu

nove monstrume i nove svece

dok se kapi limuna presijavaju na paučinastom svjetlu.

 

Nemam više čitavih čarapa,

ljeto prolazi

i zrak zaudara na presahnule životinjske iznutrice.

 

Pred ogledalom povlačim britvu:

stvarno, i uz najbolju volju ne pada mi na pamet

kamo bih ja to mogao otići. 

 

 

Važnost puštanja

 

Kad ne ide,

pusti.

 

Zadrži se u blizini

budi spreman

ali pusti.

 

Očekivanja prazne dušu kao usisivač

a previše ljudskog dodira

ionako upropasti stvar.

 

Ako je red na tebi, skoči;

ako nije, ne guraj.

 

Prilično jednostavno,

zar ne?

 

 

_____

O, zar smo stvarno tako sami, od stupa do stupa,

između žutih zidova, 

okruženi tisućama, milijunima kašastih očiju,

sami kao ptičje govance u snijegu,

između bilo kojih zidova?           

               

Zar nam je srce tako otvrdnulo

da prezire radost?

 

Sinapse pamte pod rastezljivom kožom,

vojnik na TV-u iscijedio si je krv zmije u usta

i jasno je da više ne želimo biti tu.

 

Nova dna, u pravilu nešto masnija i tupavija od prethodnih,

naučili smo prihvaćati kako dolaze, po redu,

kao kratke bljeskove pod vodom,

a na iskeženu licu blagajnice cupka samilost,

prečac za neki uski raj;

kažemo ono što se očekuje i bježimo.

 

Svijet se jutrom iznova oblikuje,

zrak se zbog svježine doima čistim.

 

 

_____

Novo svitanje u istočnoj Slavoniji;

jedem bombone Fisherman's Friend, ekstra ljute,

nakon tri godine još mi se učini da čujem pokojnog mačka,

volio sam svojeg malog bistrog druga.

               

Jutros je teško razabrati pukotinu,

ako se to tako može nazvati,

poćudan svijet escajga i lijekova na recept sve je mutniji

i osjećam da u meni pulsira nešto ubitačno;

danas neću izlaziti iz stana.

 

Stvari, simpatične ali zapravo usputne,

malo prašine i pepeo cigare po 12 kn,

između toga zakašljano, 192 cm visoko tijelo

u koje sam nekad polagao određene nade.

 

Stvari su čovjekovo iskupljenje,

plač nad zakonima termodinamike,

pokušaj dokidanja daljine.

 

Valja ispeći jaja

i razmisliti o Božjoj milosti.

 

 

_____

Pripadnost cigareti bez filtera u mlitavo zimsko poslijepodne,

dio smo jedne priče s početkom i krajem

i samim tim nešto nam je zajedničko;

treba biti nježan prema vlastitim ograničenjima,

više od toga i ne možemo tražiti.

 

Život se razvlači i bubri kao krvavi čir,

rupa je sve dublja i ljudi još mašu oružjem;

pripusti me u svoju kontroliranu patnju,

kontroliranu radost,

u one opuštene podrume u kojima se ne čuju krikovi ni smijeh,

želio bih te osjetiti iznutra.  

 

Govnarčići u polo-majicama sjede i čekaju kost,

a ja ti mogu pokazati gdje je bila vojarna na Trsatu

ili možemo uhvatiti sljedeći autobus

pa pojesti neke mekušce s krumpirom.

 

Zar se ne sjećaš što su učinili

u Armeniji, Iraku, Srebrenici?

 

Potrebna je određena snaga da se čovjek odupre svim obećanjima;

nemojmo ispustiti iz vida to da ne postoji bolja sudbina,

da neće biti boljeg vremena od ovog,

želio bih te osjetiti iznutra.

 

Grad kukavica i heroja zadubljen u osisane riblje kosti

ne mari za tvoj i moj idući potez;

kroz haljinu ti se nazire utroba,

raspoložen sam za ljubav, raspoložen za mržnju.

 

 

_____

Tako malo toga želim reći bilo komu,

a od ega sam davno napravio igračku;

ne razumijem, stoga,

odakle dolazi potreba za ispisivanjem riječi i rečenica,

kamoli za njihovim predočavanjem javnosti.

 

Nije me pretjerano briga za pohvale i pokude, ali zaista nije,

a literatura je ionako vrlo ograničeno i potrošeno sredstvo.

 

Jednim dijelom svakako se radi o zasićenosti,

budući da se čovjek, pišući, lako zakamuflira u mudraca ili budalu,

a oboje nudi razmjerno glatku poštedu

od sudjelovanja u mentalnom metabolizmu civilizacije.

 

Ležim u krevetu, polako tamanim Bobi Flips

i razmišljam o tome.

 

Promijeniti gumice na slavinama u kupaonici,

vidjeti za čvarke i kobasicu,

provjeriti žiro-račun.

 

Osjećam da tablete počinju raditi,

obrisi su sve mutniji;

gase se kristalna sunca sjevera, nezaustavljivo i šepavo,

kao ljubav u ženskim očima.

 

 

_____

Povremeni pokušaji, male propasti i male izdaje,

sva ta stvorenja koja su prije mene hodala Europskom avenijom,

bivšim Bulevarom JNA,

i muka koju moram proživjeti da stignem dotamo.

 

Tamnokos muškarac nosi dijete na ramenima

gmižući prema svemogućem ulazu u zgradu,

upitam vodokotlić za mišljenje o ljudskim pravima

pa nagnem travaricu i pristavim kavu.

 

Birati lakše putove, svi se ionako pokažu teškim,

postojanje nas jede, a mi jedemo svinje ‒

premda je usredotočena svijest vjerojatno moguća.

 

Dani se ponavljaju, kao glupavi izgovori,

neki od njih budu dobri,

tada usrdno grlim prostor oko sebe.

 

 

_____

Nagnut nad krevetom:

miris kakav može proizvesti jedino mlado žensko tijelo,

na vratu displastični nevus i drvena ogrlica,

o, da se barem razumijemo ‒   

 

tako je spokojna da je poželim ubiti,

ali onda bih morao i sebe;

to bi već bio priličan posao.

 

Postoji ono njihovo i ono naše,

ipak, poslije podne voli sa mnom razgovarati o poeziji,

budem prisutan na mahove,

uglavnom to ne mogu podnijeti.

 

Sve je izvjesno, ali ne mora uvijek biti ružno;

probudim je s kavom, kruhom i marmeladom,

objasnim da idem po duhan

i zapravo začas ugledam neugledno pročelje kolodvora.

 

 

_____

Dopužem iz kupaonice do kreveta, s čistim gaćama u zubima

razmišljajući o tome poznam li koga tko bi mi mogao pomoći

da razvrsta ostatke vjere

no takva su kolebanja u radu ljudske mehanike:

u pravilu propada u samoći

 

okretanje snovima kad je vanjski svijet preočit u okrutnosti

i lažni užici

općenito, predodžba o svrsishodnom postojanju

 

znatan dio duše posve mi je otupio

i neka gadost marljivo rovari nutrinom

osjećam je pod umreženim slojevima

kao ljuskavu zmiju s otečenim poslanjem  

 

dohvatim vilicu i zabijem je 15-ak cm iznad lijevog koljena

čelik se nastavi ljuljuškati s grčenjem mišićâ

vrištim u jastuk dok ravnodušni snijeg puni ulicu

Kriste, nije još prošlo ni pola noći.

 

 

_____

Snijeg se topi,

želio bih još jednom osjetiti ljubav;

sjećam se priglupih, bezbrižnih večeri.

 

Rubovi i ograničenja, zubi koji trunu

i jetrene probe.

 

Gadi mi se tijelo, ali branim ga dok sam pri svijesti;

nagoni rade.

 

Ljudski koraci oko kaveza,

sada nema potrebe juriti ni za čim.

 

Smrt je čista.

 

 

_____

Ono što nas poravnava

zapravo ono što bi nas moglo vezivati

stečene kategorije, urođena surovost

i sustav u kojem smo unaprijed izigrani

(sustav su ljudi, ljudi su isti, sustavi su isti; bez sofizama).

 

Sudjelujemo u oblikovanju zajednice;

volimo zamišljati opsežna spasenja.

 

Pokolj je najpostojanija dostupna istina

kao bljesak sigurnosti u pobačajno jutro

kao kašalj počasnih PAP-ovki nad nježnim rakama.

 

Mi smo graditelji i rušitelji nepotrebnih gradova

spavamo potrbuške da nas ne uguši bljuvotina.

 

 

Račun

 

Na koncert Dječaka iz vode krenulo je nas sedmero

ali jedan je umro na prvom uglu

i jedna je umrla u prvom parku

pa nas je do Tvrđe stiglo petero.            

 

Tamo je umro još jedan

i ubrzo za njim još jedan.

 

Na koncert Dječaka iz vode

zapravo je krenulo nas sedmero

ali po pivo nas je išlo troje.

 

Onda je umrla još jedna

pa smo ostala nas dvojica.

 

Što će reći da nas je na koncertu

skupa s Dječakom

bilo šesnaest.

 

 

Molba

 

Ti ne poštuješ ljude, a još manje poštuješ žene

i u tome je problem

ne u tome što te ne volim

jer te volim

nego baš u tome

i zato nikad ne bismo uspjeli

sve i da imamo još pet pokušaja.

 

Tako mi je rekla.

 

Ona je mislila da sam nepošten

kad bi ocijenila da se ne radujem njezinu uspjehu

i da sam neiskren

kad bi ocijenila da se ne radujem vlastitom.

 

Spremno je priznavala

kako ona nije savršena

no smatrala je da je tomu

ipak nešto bliže nego ja.

 

Ljudi i žene, sve vas poštujem

evo poštujem i sebe

samo vas pokorno molim

izostavite me iz svoje ljubavi.

 

 

Gosti

 

Ustao sam s poda, navukao gaće do malo ispod pupka

te prišao stolu

i iščupao zvučnike iz kompjutora.

 

Zveket bocâ i pjesma Toma Waitsa u pet sati iza ponoći

mogu biti zanimljivi,

ali obično znače jedino to

da nitko od prisutnih NE MORA ujutro raditi.

 

Vjerojatno ih znate;

ispočetka nude određenu količinu šarma

da bi vam ubrzo svojom pozom počeli ježiti kožu.

 

»A vidi, vidi kako su mu mladeži čudni...«

zapjevala je smeđokosa Trnoružica;

»Gorila, gorila-edipovac...«

odzvonio je Pinokio s komadićem metala u nosu.

 

Izišli su u čoporu, kako su valjda i došli,

uzdignute glave i gunđajući,

prateći obrise novih pobjeda na obzoru,

tri bijele djeve i dva bijela viteza.

 

Zatvorio sam za njima vrata

i sjeo za stol.

 

Želučana kiselina popela mi se u grlo,

što od konjaka, tog Badelovog potoka užasa,

što od besmisla, njihova i vlastita,

koji je bio tako očit i glasan

da si ga mogao zakucati stopalom u parket kao žohara.

 

Donekle razumijem;

i oni se pokušavaju snaći,

i oni su uplašeni.

 

Ali taj silni trud,

ta čudovišna želja da ostave dojam,

navodno ne mareći za mišljenje drugih ‒

zašto?

 

Buntovni dok god roditelji plaćaju studij,

blijedi, rumeni, drugačiji, isti,

s crno-bijelim fotografijama sebe na USB-sticku:

u danima neizdržive patnje i boli

Charlie Parker i Jackie Keruac šapuću baš na njihovo uho.

 

Zašto, zašto?


Najopasniju borbu vode u profesorskom kabinetu

(nekad je, s trideset godina u guzici, i dobiju),

a istovremeno osuđuju brže nego

prosječan nogometni huligan.

 

Više iskrenosti i stila

pronaći ćete u krušci

ili kišobranu.

 

Gmizavci.

 

Ali dosta ovoga,

stvarno dosta.

 

Svijet je jednako ružno i lijepo mjesto

i s njihovom mladosti i bez nje,

samo sam ja danas krivo nasađen.

 

Zapalim još jednu

pa odoh u krpe.

 

Mjesec je pribadača na Božjoj jetri.

 

Mir, brate.

 

 

_____

Djelujuće Božanstvo, stvarno kao komad ementalera ili Steyrov AUG,

brine se o zidovima u našim glavama,

potrebni su mu kisik i voda;

jasna je promašenost ateizma i prijetvornost religije.

               

'Nevjernici' i 'vjernici', oslonjeni na priču o Bogu kao pojavnosti koja barem jednim dijelom obitava van nas samih, sjede na dugačkoj klupi i čekaju da ih treneri (jedan je u sportskom, drugi u večernjem odijelu) pozovu u igru, no to nikako da se dogodi ‒ oh, kako lijep dan za filozofsko-filosofsku raspravu, dok pioniri i juniori pred reklamnim tablama kopaju nos.

 

Svi mi, s primjerenim odgojem ili bez njega,

izuzev osoba s određenim psihičkim oboljenjima,

znamo što treba učiniti. Možda se kolebamo oko toga zašto,

ali ono što prilično nam je jasno.

 

Djelujuće Božanstvo proizlazi iz ljudske svijesti,

iz svijesti o postojanju,

i prašta upravo onoliko koliko čovjek može oprostiti.

Tako mi se čini.

 

 

_____

Pokušaji zbližavanja,

tijela se usaglašavaju i migolje

uz one smiješne, produljene zvukove;

mogućnost trenutnog olakšanja.

 

Gurao sam si metal u meso i pišao sam snažnim mlazom

u idolatriji suhe žuči 

još nisam postao leš

i čini se da rijeke neće doprijeti do požara.

 

Ne znam je li Isusa ugrizla prvo laž ili istina,

moja susjeda počela se dotjerivati:

vjerojatno se govori o razvodu.

 

Sva biblioteka od slabe je koristi

istraživačkom metodom usvajamo činjenice

pa njima krpamo rupe između dijelova suštine;

mi se, jednostavno, ne znamo voljeti.

 

 

_____

Prohladno je i zapalio sam cigaretu,

većinu poslijepodneva proveo sam u hodu

i onda sam legao u krevet,

i ležao sam tako sve dosad.

 

Nastavlja se sukob u Ukrajini,

na istočnom zidu nekad moćne

Osječke ljevaonice željeza i tvornice strojeva

stoji grafit: »Pozdravi svog susjeda iako je čudan.«

I: »Ti si poseban.«

 

Permutacija osmijeha na licu političara,

dijagram zapadnjačke mudrosti:

sposobnost obožavanja i prezira u okvirima »potpunosti«.

Ah, sve je to vrlo dramatično.

 

Jedan crni pauk zapeo je u posudi sa soli za

posipanje cesta, u hodniku. Loše mjesto za mrežu.

Možda ga uskoro izvadim. Vidim ga svaki put

kad prolazim onuda. 

 

 

 

Interview s Ivanom Zrinušićem možete pročtati OVDJE.

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg