Darko Cvijetić je pjesnik koji živi i radi u Prijedoru, u Pozorištu kao glumac i redatelj.
Napisao je zbirku kratkih priča Manifest mlade bosne i nekoliko knjiga pjesama: Noćni Gorbačov, Himenica, Passport for sforland, Masovne razglednice iz Bosne.
Osnivač je nepostojećeg teatra a pro po prijedor, dramskog studija lijevi teatar desnica i lažne organizacije urba cult 92.
Oda lijesodjelji
Iz biografije:
mladi redatelj, rat je, godina 1993. režira DUPLO DNO Gorana Stefanovskog, u Prijedoru,
godinu nakon logora.
U kabinetima za biologiju gradskih osnovnih škola traga za vještačkim kosturima, koje kani
vješati u dnu scene, na zadnje cugove, kao aktivni dio scenografije.
Nalazi jedan
u kabinetu za biologiju Osnovne škole Mira Cikota.
Potpisuje revers.
Nosi kostur kroz čaršiju, do pozorišta.
Na ulicama svi bježe od njega.
Od obojice.
Nakon rata sav je fundus s rekvizitom pretražio.
Nigdje kostura iz DUPLOG DNA.
Kojega je dužan OŠ Mira Cikota.
Pa je škola promijenila ime.
Potom su oko grada počeli pronalaziti hiljade njih;
kostura.
U riječima za opisivanje nema dovoljno joda.
Nema ni kalcija u vještačkim kostima.
Ničijeg DNA nema.
Kosti Mire Cikote, koje su bile obješene dok su bile ona, odmah su iza rata (prošlog, svjetskog)
prenešene na
Partizansko groblje.
Lijesodjelje su u Bosni, usljed toliko exhumiranja i lažnih kostiju - nepoželjni.
Kao neki Đepeto koji je napustio drvodjeljanje i ušao u biznis s mesom.
Zauvijek neozbiljan pred svakom piljevinom.
KAP ANUŠKINOG ULJA
Dok smo te godine, 2008. radili u gradskom pozorištu ZLOČIN I KAZNU, Dostojevskog, po Vajdinoj adaptaciji i u režiji Gradimira Gojera, pored nas, u tzv. stvarnosti, izvjesni Rade Radinović (27) ubio je djevojčicu Doris (23) u kukuruznom polju na periferiji grada.
Rade Radinović. Rodion Romanovič.
(“Ubio si!Ubio! – uhvatila se rukama za lice”)
U Pozorištu, ispred Crvenog krsta, sjekiravi Rodion izmučen nesanicama i davitelj Radinović. (“…23 godine, Doris je nestala u subotu 12/13. IX 2008. nađena četiri dana kasnije, četvrtak, 17.IX 2008. zadavljena…) koji je odmah po hapšenju i dovođenju u ćeliju zaspao, pored zapanjenih specijalaca.
Patrijaršijski park. Premijera predstave ZLOČIN I KAZNA, petak, 17. listopada 2008. 20 sati pred prepunom salom.
Upravo te noći, u KPZ Tunjice kod Banja Luke, u svojoj se ćeliji ubio Rade Radinović.
Još dok je trajao aplauz Rodionu Raskoljnikovu, koji su u ćeliji preobratio, Lazara otkrio, spasio i sa Sonjom otišao u sumrak, kao u loše završenom stripu, Rade Radinović pojeo je omču žičanu i otpremio se s onu stranu kazne i kažnjavanja, pretuđen i proklet.
Raskoljnikov se naklonio publici.
Radinovič se naklatio sam.
Na premijeru nam se ubio, govori Porfirij, istražitelj, u garderobi, još znojan i našminkan.
Kakva raskošna pustoš se zadimila nad tek pražnjenim gledalištem, i samo još Doris, Jelizaveta i svečano odjevena lihvarka sjede u loži.
Možda da ih pozdraviš, Rođa, a dragi?
SELFIE S BERHARDOM
Na GradPrijedor.com/Portal grada Prijedora, kratka vijest – ” Gradačac je pred svojom
publikom sa 32:23, poprilično lako, savladao Prijedor, i tako osigurao opstanak.”
U ligi.
Ali to tek otvaranjem linka postaje jasno.
Rukometni klub Gradačac i Rukometni klub Prijedor, u Rukometnoj ligi Bosne i Hercegovine, 26. kolo.
A eto, 1992. do 1995. sve do potpisivanja kraja rata, prijedorska je vojna brigada
Vojske Republike Srpske bila na položajima oko gradića, gradačića – Gradačac.
Gotovo tri godine.
Na brdima oko čaršije, s topovima, iz nečijeg vojnog ludila i imbecilnosti.
Tih je godina u Prijedoru ne otići “na Gradačac bilo vrh”, da te ne dopreme u sanduku sa zastavom.
Ginulo se za brdo, voćnjak je padao “iz ruke u ruku”, linije rovova su se pomicale kao brazde na njivama.
Tenkovi su noćivali u šumi jablana, proplanci s potokom postajali igra školice odskočnim minama, protupješadijskim.
Pintzgauerima su se prevozili i trudnice i crijeva raznesenih.
Na prijedorskom vojničkom groblju gotovo je polovica s Gradačca – mali Rambo Mrša, Lida, Baja, Miki…
Sad sinovi vojski rukometiraju.
Dobacuju se tvrdom loptom, uguravaju se u sedam metara igrališta, ograničeni branjeni prostor.
Nakon utakmice rukometaši Gradačca pozvali su rukometaše Prijedora na zajedničku večeru.
Gradačačani su uz pjesmu proslavljali opstanak.
U ligi.
Večeri je, negdje u kutu, morao prisustvovati neki Altzheimerom pogođen bog, koji se šunja po gradićima Bosne, neki ostarjeli Stalker.
S dobačenom loptom u rukama.
Vijest je na portalu GradPrijedor.com jedini komentirao neki Stefan P. ukazavši na posvemašnju grubost
rukometne igre i čestitavši Gradačcu opstanak.
Izboren na granici ispadanja.
DRUGI OBRAZ
Iz novinskog napisa, povodom nekog od jubileja, o Tarkovskom saznajem da je imao nakanu snimiti film HAMLET, ali bez texta. Naprimjer sječa stabala na koju naiđe mladi princ Hamlet, jašući u smiraj dana.
Snažni mirisi tek posječenog, narezanog drveta.
Lokve piljevine pod kopitama.
Mač u korici pridrhti, laertoubojan, još posve slab.
Ovo su moje slike, koje vječna nedogodivost filma dopušta da ga popune.
Ili Čehov, pričao je isti Tarkovski - čim završi neku priču, u smeće baca prvu stranicu, odbacujući tako motivaciju, konstruiranu uzročnost. Ili je bez prve stranice svaka priča?
Odmetak od prvotne brbljivosti po bjelini. I što s tom prvom stranicom?S tim prvim stranicama uopće?
U prologu filma OGLEDALO (Zerkalo) Tarkovskog, ima dokumentarna sekvenca s dječakom koji muca. Koji na jedvite jade izgovori JA - MOGU - DA - GOVORIM.
Odmuca to. Tek potom počinje film.
Jedna stranica otpadne.
Jedna scena.
Možda ona u kojoj je Jorik nasmijavao malog Hamleta citatima iz Biblije.
Jednoj su majci jučer saopćili da su u masovnoj grobnici u Tomašici našli njezinih šest sinova i muža.
Zašto nema Skendera da zagrli tu majku?
Kako je Stojanka Knežopoljka postala prva stranica, sekvenca JA - MOGU - DA - GOVORIM?
Princ okrene konja, niz šumski puteljak, dalje od tog drvopokolja.
Laertoubojni mu mač u korici već ojačao, sve jači i tuđiji...
BILJEŠKA O MRVLJENJU
Prema Talmudu, anđeli pjevaju hvalospjev Bogu, te odmah potom nestaju u ništavilu. Istodobno se opet pojavljuju i pjevaju, nestaju, poju, izgorjevaju, grlo puno pepela opet kvase i nanovo zapjevaju.
Takav krug činim s ogledalom, s textom.
Rekreiram, rekonstruiram svoj lik odmaknut, i odmah se u nj utapam.
To je taj propuh čuvan u zavjesi, nihilirajuća sila svijeta.
Zrak, ostatak zraka, međunotni dah u pisku saxa beznogog crnca. Neodsviranost, notni umor.
Krzno se smrzava čim ogoljavaju vratovi.
Tek zanoktani kažiprst fetusa već nekome pokazuje put. Već jagodicom pipa oroz puške.Biti mišić razrezan dovoljno da može zinuti za poj. Biti svoja odsutnost u pjesmi.
Jedan će mladić, u Canadi, magistrirati na mojoj poeziji. Na njezinom antiratnom diskurzu, kaže.
Vrijeme za pogrebne svečanosti, higijanska ispiranja mesa nakon obdukcije.Akacije na prozoru mrtvozornikove sobe.
Pa ipak je ta obdukcijska namjera već postojala u textovima. Računao sam, očito, na kupanje mesa pred zemlju, na propise postupanja s raspadajućim.
Odsutnost se dovršila i usne opet hramaju pred govor. Uskoro će izgovor, molitva za pauzu pa dionica tišine.
Prostor u kojem se moja odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku. Samo zaboravnost dozvoljava da text ostane. Zaboravan bog i u anđelima vidi meso. Da ga mogu strašnije ispjevati.
DEKONSTRUKCIJA GARNIZONSKE AKADEMIJE
(iz režijskog koncepta - PERZIJANCI, KRHOTINE)
Mogla je biti garnizonska gala.
Neka proslava vojne obljetnice, osam godina od salaminske pobjede, recimo.
Borci su, dakako, u prvim redovima, svježe su isprane zastave i pozornica, prizorište
za prvu napisanu dramu - Perzijanci.
Pisac Eshil (Aiskhylos, grč.) u blagoj nervozi, iza zadnjega reda viri na atenske građane,
svoj ovovečernji publicum.
Prva je drama naravno ratna.
Prva je drama naravno empatijska.
Grčki su glumci, grčki gledatelji, pisac grčki (borac, naš) ali tema perzijanska, likovi
suparnički kraljevi, protivničke princeze i glasnici, neprijateljev zbor staraca.
Ali naši su vojnici, rodoljubi grčki podavili perzijanske pse u talasima kod Salamine,
čemu to pjevanje o njima - pita li se kakav major u prvom redu?
"Mrtvaca samih pun je salaminski žal"
Tako je garnizonska gala, (da, još je se držimo, još je čvrsto pretpostavljamo), u čijem se
sklopu dogodila praizvedba prvodrame, postala okvirnim svjedokom velikog javnog milosrđa.
Pred Atenjanima jeca neprijateljski kralj Kserks,
žaluje i sjena njegovog oca kralja Darija, njihov Glasnik dojavlja njihovom narodu zlu vijest -
našu pobjedu.
Mrtva se njihova tijela talasaju napuhana pred očima njihovog, od bogova kažnjenoga kralja.
I još oko nas plutaju.
U tišini u publici.
Bol raste, zrno se pokrije nebom.
Jasno je, znaju to, morali smo tada pobijediti, obraniti Peloponez, obraniti slobodu od barbara.
Ali oni plaču.
Njihova kraljica mater nariče.
Iz svršene bitke, osam godina kasnije, uklizali smo u teatar, u tminu igroizvođenja, u predstavu tužaljku,
u kojoj žalobnost samo raste, scena se natapa jecanjima.
Borac je Eshil eto - milosrdni prvodramat.
Što je grčka pjesma o brodovima, perzijanska je saga o davljenju.
Kserks drhti.
Bogovi su ga strašno kaznili jer je htio sve.
Njegov ga mrtvi otac Darije doziva na stratišnici.
Zborovi staraca bezubi cvile.
Eshil je uklanjao scene pokolja - neka publika samo zamisli ta krvoliptanja.
I maske je stavljao na glumce, lica im plagirao, i gledalištem garnizonske gale prolomio se uzdah.
Onaj pak, Drugi, kojeg borac Eshil "uvodi i stvara dramski sukob", sam je ušao na pozornicu.
Netko mu se morao obratiti e da bi nastao nesporazum razgovora.
Zavjesa još nije pala, a atenskoj publici, (koja evo upravo izmiče odrednici vojne, garnizonske svečanosti) sve je
žalije poroda Darijevog, silne izginule vojske, tih barbara.
I aplauz biva počast milosrdnosti.
To je Grčka sebi aplaudirala, jer je upravo naučila silu napisanog pokoriti daskama.
Sila dogođenog u napisanom, rafinirala je osjećaj pobjede u viši čin - estetiku suosjećaja.
Prvopljesak otišao je protivnikovoj Žrtvi.
Naš je borac oplakao im stradanje - klali smo ih po željama im bogova.
Mač je naš bio samo naoštrena ideja njihove smrti.
Aplaudiranje se polako smirilo.
Naš je borac, Aiskhylos, iza zavjese istupio, zadovoljan krenuo u foaje s vinom i ciliktanjem escajga.
MINOPAUZA, MENOPAUZA
Zatezanje pijeska za sobom:
Grad ovaj, Prijedor, ima 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam) osuđenih
ratnih zločinaca (“za zločine protiv čovječnosti”), što je najveći broj osuđenih
ratnih zločinaca, u “nekoj lokalnoj zajednici” u historiji.
Osuđenih, za zločine protiv ljudskosti, jedan razred.
I gotovo svi su se vratili.
Publika u teatru, jedinstvena u svojem potencijalu.
Takvu publiku nema niti jedan grad na svijetu.
Zamislim kako ta publika dolazi da pogleda Frljićevu “Aleksandru Zec” i
uplakani, duboko dirnuti, izlaze u tišini iz aule gradskog teatra, nakon
prijedorske izvedbe.
Amfiteatar ispunjen tom publikom bez daha, kako se veli.
Zamislim i predstavu za tu publiku, za njih 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam),
koliko ih već u glavu ima, u stolicu precizno, predstavu jednu.
Koji je to text?
I tko je na toj sceni?
Je li to interaktivna predstava, sudjeluje li publika aktivno u činu teatra?
Oni možda Brechta vole, čujem kako bih šaptao, kada bih tražio texturu za
tu publiku, haški upristojenu?
Ili kakvu komediju, dosta im je jada okolo?
Koga bi to gledati voljeli osuđeni, pomilovani, ratni zlo-činitelji u pozorištu – kakvu golu curu
brižljivo umotanu u zastavu, takvo nešto – čujem kako sebi u bradu odgovaram?
A tek taj aplauz za izvedeni čin umjetnosti, koji jest veličanstven u svojoj
besprizornoj uprizorenosti, nakon svih prizora.
Taj aplauz garniran i pokožen poklonom glumaca, saginjanjem njihovim
pred publicumom.
Aplauz, škripa ubistvenih dlanova, lišen svake metafore.
Tim dlanovima aplauz.
Tih dlanova pljesak, neboudaranje, tiktakanje, planetni drhat.
Tim dlanovima zemlja se ne lijepi za znoj.
Dlanovi te publike direktno proporcionalne gladijatorstvu.
I te samuraje glumce mogu vidjeti, zamislim, kako u naklonu vrtoglavicom se drže
za svoje mučnine u stomaku.
Ne gubi vrijeme.
Nezacjeljivost te rane na svijetu, uzaluđuje tvoje oružje.
Nakon zatezanja
tom pijesku treba vode -
i za dizanje plažnih zamaka
i za elsinorske tunele
snabdjeti krikovima.
TALIJA, PSETARNIK
Viđao sam ga u bifeu teatra najmanje deset ili trinaest godina, gotovo svakodnevno.
I to sretanje porodilo je poznaničko pozdravljanje – šta ima, dobro jutro, pozdrav momci i slično.
Nikada ga nisam vidio u gledalištu, na predstavi, uvijek i samo u bifeu.
Vlasnik je pozorišne kavane teniski trener, te je on zato dolazio u kavanu kazališnu.
Sportski duhovi, teniserski razlozi.
Onda su mu jedno jutro maskirani specijalci upali kroz prozor u stan.
Tijekom procesa, nesporno je utvrđeno da su on i još dvojica, u ljeto 1992. upali u obližnje selo.
Muškarci su već ranije odvedeni u logore i u selu su ostale žene, djeca i starci.
Izvlačili su ih iz kuća, potom strijeljali ispred seoske džamije, koju su zapalili.
Komadi džamijske buktinje padali su na strijeljana tijela i zapaljivala ih.
Svjedoci, preživjeli, potvrđuju da je to on.
Više ne idem u pozorišnu kavanu Talija.
Tenis kadet dobio je 21 godinu zatvora.
Kada sam prije pet godina u pozorištu igrao Borisa Davidoviča, pred neku probu sam sjedio za šankom.
Došao je pored.Teniser.
Nije znao da sam Novski, revolucionar, diverzant, ubojica, da će me baciti u psetarnik.
Bilo mi je neugodno.
Činilo mi se da brauning, koji nosim ispod crnog čekističkog šinjela – viri.
I da ga uzalud krijem.
Drška (od ružinog drveta?) revolvera se vidjela kroz rascijepanu svilenu postavu.
Cakliv znoj na njoj.
SJEVERNJAČA
Muzika je jedina umjetnost čija su sredstva
Izvan svjetlosnoga svijeta
Govori mi Danica
Ima 11 i išla je u muzičku prije
Na Odjelu je jedina muzikalna i ćelava
Ali je svemir ipak tih
Jer nema zraka da prenese zvuk
Muzika ne može bez zraka
Svemir je bez tona veli
Uzalud onoliko svjetla
Uređaj koji na strop projicira
Zvjezdano nebo košta deset maraka
I bio bi dovoljan za mrvicu humanosti
Navodi prof. pročelnik dječje klinike
Ističe potrebu
Da djeca umiru humanije
A ne bez topline bližnjih
I s pogledom uprtim u stropne neonke
Bez zraka
Bez muzike
Okačene na svemir
STEĆAK O TESLI
Kremiranje je
Posao nekoga tko nema zemlje
Ožiljci naneseni šibicom
Palidrvce po palidrvce
Meni je još strašno
Da se mesnice zovu
Srna ili Milica
Težim 52 kilograma
I za dva dana
Imat ću osamdesetsedam godina
Nemam čime postojati
Meso me napušta
Prelopatano
Dok je tišine u borbenom rancu
Mete ne mogu
Biti među nišanjenima
PSI KOD BOLNICE
Čopor raznosi bolnički otpad:
Nečiju jutros mastektomiranu dojku,
u kutiji za penicilin
nedovršen sendvič glavne sestre.
Tako je to, veli Brecht.
Ili pravite kazalište,
ili prodajete karte.
MEGAHERTZ
Sin lokalnog tajkuna, prije tri mjeseca, ubio je djevojku
koja ga je ostavila. Odmah potom i sebe.
Danas na autoradiju slušam reklamu - u restoranu njegovom,
tatinom, organiziraju proslavu Dana žena.
Vrlo povoljno.
Ljubav vas zove, obrušava se glas reklame.
Alija Isaković negdje piše - čovjek se može opredjeljivati samo za
ono što nije. Nikako za ono što jest.
Ruda željeza od koje je predsjednički brod
1.
Jednoga je jutra
S užasom
Kukac shvatio da je ponovno
Gregor Samsa
Ruke kosa kosti oči
Sve opet izraslo
Vraćen iz pauka
Okružen
Mrtvoleptirima
2.
Danilo Kiš je 1986. dobio
Književnu nagradu
Skender Kulenović i
(kao gost rudara koji su
financirali nagradu)
Posjetio kopove rudnika
Tomašica
Postoje fotografije Danila i Pascal
Dok u pozadini
Prolazi demper pun željezne rude
Tako on
Rođen po logorologici
Dobija nagradu imenom bošnjačkog
( ne židovskoga)
Revolucionara
Na mjestu koje će
Oh skoro vrlo skoro
Za godina šest
Postati najvećom logorgrobnicom
Nakon Drugog
Zatim tu dođe
Boris Davidovič:
Pasji sinovi Daniluška
Nisu ni ime
Promijenili
Lancima
DAMSKI OPIS BRAUNINGA
Mirko Kovač kazuje negdje kako je Danilo Kiš jednom, nakon operacije kojom su mu uklonili (plućno) krilo, došao u Divčibare k Žiki Pavloviću.Kupio sam pištolj, rekao je Žiki, ne bih li, ustreba li, prekratio muke.
Vrlo skoro potom više nije mogao ni micati oduzetu desnu ruku.
Ni kažiprst.
Danas zamišljam tu cijev, još tanko nauljenu i njoj neispaljiv hitac.
Kiši treba vremena
Da ukvasi cvijet
I kao vrsan ginekolog
Izvuče prste
Tvrde od prašine.
SOLMIZACIJE
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.