proza

Sheila Heti: Kakva bi osoba trebala biti?

Sheila Heti je nedavno objavila roman How Should a Person Be? nominiran za Žensku nagradu za književnost (prijašnja Orange Prize) i proglašena najboljom knjigom godine od New York Times Book Reviewa, New Yorkera, Salona i drugih. Živi u Torontu i autorica je još četiri knjige beletristike i publicistike, te jedne dječje knjige. Pisala je za London Review of Books, n+1, Harper's i druge, te je jedna od urednica časopisa The Believer. Često surađuje s drugim umjetnicima i piscima.



KAKVA BI OSOBA TREBALA BITI?

 

Kakva bi osoba trebala biti?

Godinama sam to pitala svakog kog bih srela. Nastojala sam vidjeti što će učiniti u nekoj situaciji, tako da bih i ja mogla učiniti isto. Uvijek sam slušala njihove odgovore, tako da bi ih, ako bi mi se svidjeli, mogla učiniti svojima. Primjećivala sam način na koji se ljudi odijevaju, način na koji su se odnosili prema svojim ljubavnicima - u svakome je bilo ponešto vrijedno zavisti. Možete se diviti svakome jer svi su svoji. Teško je to ne učiniti, jer je svatko tako dobar u tome. Ali kad pomisliš o svima njima skupa, kako izabrati? Kako možeš reći, Radije bih bila odgovorna kao Misha nego neodgovorna kao Margaux. Odgovornost tako dobro stoji Mishi, a neodgovornost tako dobro stoji Margaux. Kako mogu znati koje bi mi od toga najbolje pristajalo?

Divila sam se svim velikim ličnostima kroz povijest, poput Andyja Warhola i Oscara Wildea. Činilo mi se da su oni tako savršeno oni u svakom pogledu. Nisam mislila, To su veliki duhovi, ali sam mislila, To su velike ličnosti za naše doba. Charles Darwin, Albert Einstein - oni su činili djela, i bili su djela.

Znam da je ličnost samo izmišljotina medija. Znam da karakter postoji samo izvana. Znam da unutar tijela postoji samo temperatura. Pa kako izgraditi svoj duh? U određenom momentu, znam, treba zaboraviti svoju dušu i samo raditi posao koji moraš. Uporno tupiti o svojoj duši znači promašiti cijelu poantu života. Mogla bih to reći s više sigurnosti kad bih znala što poanta života je.

~

Vidim da danas mnogi mladi žele postati slavni. Često sam čula kako su mladi nekad željeli biti liječnici i balerine i vatrogasci, danas žele pobijediti na pjevačkom natjecanju. Želim i ja.

Za sat vremena doći će Margaux i imat ćemo naš uobičajeni razgovor. Prije dvadeset i pete nisam imala prijatelje, no prijatelji koje imam sada me neprekidno intrigiraju. Margaux me nadopunjuje na zanimljive načine. Slika moju sliku a ja snimam njen govor. Radimo što god možemo da se ona druga osjeća slavnom.

Kakva bi osoba trebala biti? Ponekad se pitam, i ne mogu a da ne odgovorim ovako: poznata. Ali iako volim poznate osobe, ne bih se nikad preselila negdje gdje poznati stvarno postoje. Moja želja je živjeti jednostavnim životom, na jednostavnom mjestu, gdje postoji samo jedan primjer svega.

Pod jednostavnim životom mislim na život vječne slave u kojem ne trebam sudjelovati. Ne želim da se išta promijeni, osim da budem slavna koliko se slavan može biti, ali bez da to išta poremeti. Svi bi u sebi znali da sam ja najslavnija živuća osoba - ali ne bi previše pričali o tome. I nitko ne bi bio pretjerano zainteresiran da me fotografira, jer bi svi u glavi nosili moju sliku, nepromjenjivu, zapanjujuću i magnetičnu. Nitko ne mora znati što ja mislim, jer zapravo i ne mislim ništa, i nitko ne mora znati detalje mog života, jer i nema nekih detalja u njemu. Ovdje se traži osobina slave, bez ijedne njene osobine.

Tako bih bila sasvim sretna da sam slavna za troje ili četvero mojih prijatelja. A ipak, to je iluzija. Oni me vole zbog onoga što jesam, a ja bih radije da me vole zbog onoga što se čini da jesam, i da ono što se čini da jesam bude ono što jesam.

Svi smo mi zrnca prašine, svi na ovoj Zemlji u ovo vrijeme. Gledam sve te živuće ljude uokolo i mislim, To su moji suvremenici. To su moji jebeni suvremenici! Živimo u vrijeme stvarno nadarenih umjetnika za pušenje kurca. Svaka epoha ima svoju umjetničku formu. Devetnaesto stoljeće, znam, bilo je doba velikih romana.

Samo činim što mogu da se ne davim previše. Znam da se dečki stvarno uzbude kad mogu dodirnuti mekano meso iza tvog grla. U takvim trenucima samo nastojim disati kroz nos i ne povratiti im po kurcu. Jesam se izrigala malo neki dan, ali nastavila sam pušiti. Uskoro je bljuvotina nestala, i onda me dečko podigao i poljubio.

Međutim, osim pušenja kurca, gotova sam i s igranjem savršene djevojke, jednostavno gotova. Ako mu smetam, neka me nogira. To će mi samo dati više vremena da budem genij.

Dobra stvar kad si žensko je da dosad još nismo imale previše primjera kako izgleda ženski genij. Mogla bih to biti ja. Nema idealnog modela kako bi moj um trebao izgledati. Za muškarce je to prilično jasno. To je razlog zbog kojeg se toliko trude pričati o sebi. Smijem se kad ne kažu što misle tako da ih akademije mogu proučavati zauvijek. Mislim na tebe, Mark Z., i tebe, Christian B. Vi samo prodajite svoja falš genijalna sranja, a ja ću pušiti kurčeve u raju.

~

Dugo vremena sam pisala riječ duša ovako: sould. Ne radim ni jedan drugi konzistentni tipfeler. Cura koju sam srela u Francuskoj mi je jednom rekla, Razvedri se! Možda se ne radi o tome da si prodala dušu - buljila sam nesretno u svoje pivo - nego možda nikad nisi ni imala dušu za prodati.

Jeli smo indijsku hranu. Čovjek pokraj nas bio je Englez i obradovao se. Rekao je Tako je lijepo čuti engleski ovdje! Nisam čuo engleski već tjednima. Pokušale smo se ne nasmiješiti, jer smiješak samo ohrabruje muškarce da ti dosađuju i kradu vrijeme.

Razmišljala sam tjedan dana o tome što je ta cura rekla. Odlučila sam krenuti s onim što sam dugo odgađala, jer sam cijelo vrijeme mislila kako će se to riješiti samo od sebe, bez mog truda, iako sam u sebi znala da se radi o izbjegavanju koje sam pokušavala zakrpati osjećajem divljenja prema osobinama tako jasno vidljivima u svima drugima. Rekla sam sebi strogo, Vrijeme je da prestaneš postavljati pitanja drugim ljudima. Vrijeme je da uđeš u ljušturu sebe i ispredeš si dušu. Ali kad sam se vratila u grad, zanemarila sam ovaj plan u korist svakovečernjih provoda s prijateljima, kao što sam radila i prije nego što sam otišla na Kontinent.

Djevojka koja me je pokušala utješiti bila je u srednjim tridesetima, Amerikanka u Parizu imenom Jen. Bila je prijateljica prijateljice i prijateljski je prihvatila moju zamolbu za smještaj tijekom noći koje ću provesti tamo. Njen posao je bio izrada fokus grupa za velike korporacije, uključujući američku vojsku, koja je trebala pomoć s reklamama za regrutiranje. Imala je nekih etičkih problema oko ovog ali bila je više zabrinuta zbog svog dečka koji ju je iznenada počeo ignorirati. Bila je emotivna pa je to, kad sam stigla, bila centralna briga njenog života.

~

Postoje ljudi koji se ne osjećaju kao da su ih odgojili vukovi, i to su ljudi zbog kojih svijet kuca i dalje. To su oni koji paze da sve funkcionira tako da se mi ostali možemo brinuti oko toga kakva osoba želimo biti. Pročitala sam gomilu knjiga i znam što kažu: Ti - ali bolja u svakom pogledu. A opet postoji toliko načina za biti bolji, i ti načini mogu biti proturječni!

Jučer mi je Margaux ispričala priču iz najranijeg djetinjstva koju joj je njena majka često pričala. Margaux je trebalo dugo vremena da progovori, i svi su mislili da je malo glupa. Margauxina majka je imala prijateljicu koja je bila malo smušena, i stvarno ufurana u knjige za samopomoć i svakakve vrpce tog tipa. Jednog dana, pričala je Margauxinoj majci o tehnici u kojoj, kakav god problem imao u životu, samo trebaš odmahnuti rukom i reći, Koga briga? te večeri, dok su Margauxini roditelji i njena nešto starija sestra sjedili za stolom večerajući a Margaux je bila u svom visokom stolcu, njena sestra je prolila mlijeko koje se razlilo duž stola. Njena majka je počela vikati a sestra je počela plakati. Onda su, iz visokog stolca, čuli malu Margaux kako kaže, Koga briga?

 

Stvarno mi je drago da mi je ona najbolja prijateljica. Da sam, kad sam bila mala,  znala da u Americi postoji dijete koje odmahuje rukom i kom su prve izgovorene riječi bile Koga briga? te da će mi jednog dana baš ono biti najbolja prijateljica, bila bih opuštena slijedeće dvadeset i tri godine, bez ijedne brige na svijetu.


Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Sheilu Heti i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

 

Upad je slobodan. 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg