proza

Marija Katalinić: Kratke priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Katalinić je rođena 1988. u Slavonskom Brodu. Odrasla je u slavonskom seocetu Trnjanski Kuti okružena poplavama, starim bakama i djedovima, zgaženim mačkama i trčećim svinjama. Srednju Ekonomsko-birotehničku školu završila je u obližnjem Slavonskom Brodu bez autostopiranja, iako tada nisu davali državnu subvenciju za prijevoz. Unatoč patetičnom i melodramatičnom prosvjedovanju svojih roditelja uz svjesni rizik odricanja većeg dijela ostatka obitelji, upisala je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer kroatistika i sociologija koji se primiče kraju (kao hrvatska privreda). U slobodno vrijeme, između fakultetskih obveza, teških fizičkih poslova i izbjegavanja perverznjaka po Zagrebu, trudi se ostati normalna pisanjem literarnih uradaka.



Sramota je gadna stvar

 

Dida Šima Mandin se ubio.

Sat vremena poslije – ne, nije se ubio, završio je na psihijatriji. Sina je bilo stid očeva postupka pa je radije rekao da se ubio. Sramota je gadna stvar. Uostalom, sramota mu je pisala u imenu jer mu je majka bila preljubnica. Zapravo, nije bila preljubnica u strogom smislu, samo je u nedostatku planinarskih društava za vrijeme trajanja 2. svjetskog rata, brdskog biciklizma te penjanja po stijenama odlučila penjati se po visokim muškarcima. Nažalost, ljudi često osuđuju i naprečac zaključuju. Primjerice, ako kći odluči živjeti nevjenčano s dečkom, radije se govori da se udala jer je divlji brak sramota. Loš brak je dobar jer je patnja sastavni dio života i ona slamka koja čovjeka tjera dalje da uloži sve svoje napore i nadživi prvo svu svoju rodbinu, a onda i svog supružnika. Tako je i Šima Mandin nadživio svoju suprugu. Slučaj je bio čist. Policija nije previše ispitivala. Jest, bilo je neobično što je uspjela ostati zaključana unutar štale s najdraže  dvije koze za koje bi govorila da barem nečemu služe, iako je mehanizam za zaključavanje smješten izvana. Bilo je neobično i kako se poskliznula i pala točno potiljkom na sjekiru te kako je pritom istovremeno uspjela upaliti šibicu, no znamo kako su starci zaboravni i vrckavi u tim godinama. Otišla je barem spektakularno u velikom požaru, kao da je to cijeli život znala jer je uvijek govorila da će sve gorjeti dok ona ode.

Kako se više nije imao s kim tući, Šimu Mandinog počela je obuzimati tuga. Čovjek se u tim trenucima sjeća sretnih trenutaka u djetinjstvu, no on je bio većinom ganjan puškom od strane lugara zbog krađa. Upalio je Dnevnik, tj. svoj večernji ritual kojem je jedinom vjerovao i čije je riječi upijao. Kad je bio mlađi, priznavao je samo svjetovni zakon. Kad je postao stariji, počeo je vjerovati u Crkveni zakon. No, kad je vidio da ga niti Crkveni zakon neće spasiti od smrti, više nikoga i ništa nije priznavao. Osim Dnevnika, naravno. Nešto su tamo govorili o obrocima koje neka djeca u školi ne dobivaju i tabletama na koje pišu. Jest, čudno je da se piše na tabletama, no koji vrag bi danas znao tu tehnologiju. On je pisao kredom po pločici koje su se dobivale u školi namakajući spužvicu slinom kao pravo muško, a ne danas dok se svi skupa s tim tabletama drogiraju.

U trenutku kad je ugledao sinovljevu kemijsku na stolu, taj je 90-ogodišnjak smislio opaki plan – napravit će najveličanstvenije samoubojstvo. Uostalom, reklama za gotovinske kredite uz najnižu kamatnu stopu mu je sugerirala pokrenite se. Obukao je najbolju odjeću i obuću – pamučnu trenirku i otvorene papuče pomoću kojih dobije ubrzanje od 1,6km/h jer mu je vrijeme bilo dragocjeno. Od ove druge odjeće dobije osip po intimnim dijelovima, a u zatvorenu obuću ne može ući jer nokti i prsti vuku svaki na svoju stranu kao ideološki suprostavljene političke stranke. Ugledao je kvalitetne novine na stolu. Pod kvalitetom se ne podrazumijeva sadržaj, nego veliki listovi koji imaju više namjena, poput brisanja prozora. Potrgao je novine s manje ispisanom stranom na kojoj se nalazi pornjava, kako je on smatrao, jer nije mogao prihvatiti novine u boji koje su bile kapitalistički toksin u doslovnom smislu. Naime, novine stare jedan dan u crno-bijeloj varijanti je u socijalizmu koristio za zamatanje sadnica rajčica za prodaju, kao i za puhanje nosa. Često istovremeno. Za vrijeme posljednjeg rata, prodaja sadnica išla je najbolje – ljudi bi zgrabili nabrzinu sadnice po bilo kojoj cijeni bez puno pregovaranja i nije bilo nikakvih fiskalnih blagajni niti poreznika dok su granate okolo frcale. Kapitalistička gamad je uništila posljednju razonodu i biznis mu je propao u trenutku kad je zbog lošije kvalitete tinte i papira prilikom ispuhivanja nosa počeo imati na sebi otisnute face političara s oglasima za motokultivator, skidanje uroka i kredite od raznih lihvara davno prije preslikača koje su se dobivale u žvakaćama i printa u fotokopiraonicama. Na ulaznim vratima je zalijepio “Ja sam mrtav” ispod članka u novinama u kojem piše kako se neki lik oženio za bundevu od 125 kilograma. Po putu je polijepio papir s iscrtanim strelicama kako se slučajni prolaznik ne bi izgubio. Gutanje 10-ak aspirina je išlo malo teže te ih je morao rastopiti u svom Miralemu, kako je zvao Mileram. Legao je na stol koji se inače razvlači samo za izvanredne goste te je izvukao najbolji stolnjak koji se prostire samo za Uskrs i blagoslov kuća. Zaspao je vječnim snom, kao i svakoga poslijepodneva.

Uskoro je došla Hitna i malo je bio na psihijatriji sa začepljenim crijevima. Uz nešto ricinusa i to se riješilo. Nužda zakon ne pita.  Osjeća mali sram jer sad neki misle da je drogeraš, ali slava je slava.

 

 

Grobna galama

 

“Izgubili smo mrtvaca. Zna li netko čiji je?”

Tako je službeno glasio završetak obavijesti prije Zdravo Marije na nedjeljnoj misi, a odmah poslije najave vjenčanja zbog braka iz interesa jer je budući mladoženja jedini živući pokretni udovac u selu. Svećenika je ljutilo što čim ode na duhovne vježbe ili drugdje po dužnosti, tajanstveno se netko ukopa na lokalno groblje bez upisa u crkvene knjige umrlih. Tako se izbjegava plaćanje skupe ležarine u gradu. Intelektualci nikako nisu mogli shvatiti kako ih lako prokljuvi – ako je pokopan netko s prezimenom Perić, velike su šanse da je pokojnik u rodbinskim vezama s dotičnim živućim Perićem. Ukoliko je riječ o prezimenu koje ne postoji u mjestu otprije, upozorava se na sramotu nakon čega svi propričaju jer, kao što znamo, sramota je gadna stvar.

Tako je i “izgubljena” baba Ljerka bila pokopana na lokalnom groblju. Znali smo je iz viđenja dok bi u susjedstvo donosila zelenu neprženu kavu uvjeravajući nas da će i kod nas to stići, baš kao i u njezinoj voljenoj Njemačkoj. Jedina poveznica s mjestom bio je novac koji ne poznaje države, religije, nacije i jezike. I, naravno, njen nećak  u petnaestom koljenu koji je slučajno vijećnik u lokalnoj samoupravi. Svećenik iz druge župe ju je ukopao jer ne može kršteni čovjek ostati neblagoslovljen od svećenika, pogotovo ako se nije ubio, a ona nikako nije bila samoubilački tip. Čak dapače, zadnjih nekoliko godina počela se regenerirati te savjetovati mlađu žensku unučad da će muškarca zadržati uz malo alkohola, crvene tange i periku ako je kosa otišla na drugi svijet odavno.

Bijah svjedokom tog nakaradnog pogreba gdje su svi lamentirali o veličini voljene tetke, a zatim su brzo odjurili na klopu gdje se kuhala sarma te posluživala pita i pečenka. Postojao je sićušni problem oko grobnog mjesta, budući da je dotično mjesto pripadalo nekoj drugoj osobi, i to živućoj. Nije neobično da ljudi unaprijed kupe grobna mjesta i onda uokolo okapaju, sade cvijeće i pokazuju mlađoj generaciji da jako žele da im i oni sade cvijeće i gledaju njihove profilne slike na spomenicima dok su bili u 30-ima ili 40-ima, no ovdje je bio drukčiji slučaj. Marko je, spletom okolnosti, živio na groblju jer nije imao nekretninu koju je mogao prijaviti kako bi dobio socijalnu pomoć. Kad je umrla baba Kata, novom svećeniku je srce palo u pete nakon što je vođa pogrebne povorke povikao: “Ustani, gdje god bio!” Nadgrobni spomenik se počeo pomicati i Marko je provirio ispod ulaštenog mramora. Počeo se skrušeno ispričavati što kasni jer se, eto, prisjećao starih dana s poštarom koji je umro 70-ih godina prošlog stoljeća. Nakon što je svećenik došao k sebi, svi su u njega gledali kao da je on lud jer mu nije bilo jasno zašto taj čovjek tu živi. Na to se nadovezao lokalni mesar Petar: “Pa, onda ga Vi primite.” U tim se trenucima čovjek pretvara da neke stvari nije vidio ni čuo jer graniče s razumom. Komunalci i socijalna služba nisu ga dirali, a on si je donio i dekicu dolje. K tome, besplatno je čuvao groblje, a zauzvrat dobivao hranu i tuširanje te su svi bili sretni i zadovoljni jer je dotad bilo puno slučajeva krađe plastičnog cvijeća, kao i onoga pravoga, te okrivljavanja razne vrste divljači da je u zubima slučajno odnijela samo one grobne dodatke koje pripadaju etničkim i nacionalnim manjinama.

 

 

Pablik rilejšns

 

Tjeranje urinatora od stražnjeg zida trgovine – tako bi se trebalo zvati moje novo radno mjesto na odjelu s tiskovinama, a ne upravljanje odnosima s klijentima jer jedino čime upravljam jest smjer njihovog mlaza, i to ne uvijek uspješno. Ipak, nemam se na što žaliti. Pomalo jest neobično dobivati 2500 kn i glumiti višu klasu, ali barem ne dobivam košaricu s hranom umjesto trećine plaće te ne moram misliti o tome da će netko tko je malo popio zapaliti slučajno i sebe i palete u pilani dok paralelno vozi viličara i jede sendvič s ajvarom. Poslodavac mi je odlučio plaćati čak i troškove prijevoza te su dani stopiranja i kupljenja od strane sumnjivih vozača koji dave pričama o svojim babama i ratu iza mene. Iza mene su i dani susreta s policijom kojoj bezočno lagah kako me ljubav života ostavila na cesti te neka me usput i povezu do doma kad su već pitali kuda idem, a odgovor o stopiranju im ne smijem dati jer je kažnjivo (nitko ne mora znati da idem na posao).

U početku je bilo malih trzavica na poslu, kao i kod svakoga posla ovdje. Na razgovoru za posao i tijekom prvog tjedna vršenja mojih novih dužnosti bezazleno su mi prijetili kako se moram pokoravati svim zapovijedima poslodavca, uključujući i kontrolu tjelesnih funkcija. Odbila sam modificirati fizičke karakteristike ne samo zbog sebe, nego zato što i ne vjerujem u temeljne zapovijedi poslodavca koji nudi umanjen novac jer smatra da njegov novac vrijedi više od običnih smrtnika budući da je taj novac čaroban. Probali mu mi prišiti krađu banana na drugom odjelu, no optužba je pala u vodu jer imam alergiju na njih i netko drugi je bio snimljen na nadzornim kamerama. Suočih se i s optužbama o drogiranju; naime, moje izraze lica su povećavali u kontrolnoj sobi i utvrdili da nitko ne može biti sretan dok radi te da je vjerojatno stvar u meni. Optužbe, no ne i sumnje, pale su u vodu kad se pokazalo da nitko ne zna, osim mene, napraviti točan obračun.

Uglavnom, zasad je dobro na poslu. Neki urinatori su me počeli pozdravljati.

 

    

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg