prose

Davor Mandić: Romi

Davor Mandić was born in 1976 in Pula. During studies in Rijeka he started writing poems, short stories and book reviews. After graduating he started working for the national daily newspaper Novi list, based in Rijeka, where he still works as a journalist and commentator, covering Croatian literary and culture scene. He has published: Mostovi (Bridges), a book of poetry (2009), and Valjalo bi me zamisliti sretnim (One Should Imagine Me Happy), a collection of short stories (2014).



Romi

 

(...)

 

"Sis!" I yelled through the closed door of the apartment toilet. "I'll be out in a minute, stop annoying me!" "Not that, I have to ask you something when you get out." "Well then wait for me to get out!" And I waited.

 

"Listen", I started cautiously, "I know we've got a date with Romi today to go swimming, but I'd ask you something." "What?" "To be sick." "What?!" "Look, it's real important to me, I want to be alone with her. You can go swim on the other side. C'mon, pleeeease, I'll be your slave until the end of my life." "You're insane. Now I can't hang out with my friend because you're not brave enough to approach her or make a move. You want me to ask her on your behalf?" "Come on, don't be like that! I'm not asking for nothing, what's one day to you?" "You're insane. Just go. But you owe me big time!"

 

(...)

 

We walked together. Sometimes our hands would barely touch. I wondered what she was thinking about. I was all tightly wound. I couldn't figure out why I was so tense, and she seemed completely relaxed. Was it always like that with men and women, I wondered. And maybe she wasn't interested in me at all. Maybe she didn't like me at all. Besides, I'm not exactly a movie star, and actresses were always with movie stars. I started to get mad. And sweat out of misery. I told myself: "Say something! Say anything, just don't be quiet!"

 

"Hey, we're going to the old spot?", I finally muttered. "Well, yeah.", she said. That went well, I thought, I've really got her going. "How's your Mom?" How's your Mom?! Was I really a complete moron asking about her mother, I thought as soon as I uttered the dumbest question. She turned her head towards me and looked at me with confusion: "She's fine."

 

Alright, we were close to the rocks and the sea, now there'll be undressing and beaches and some new story, so this agony of silence would end, I supposed. I almost wanted us to meet one of her acquaintances, but then it occurred to me it would be disastrous. Rely on your own wits, I don't know why I thought of the stupid proverb Mom used to repeat back when she was really into proverbs.

 

The sun was ruthlessly scorching as we took our clothes off. Sweat poured into my eyes so through my closed eyelids I imagined Romi undressing completely, that we were totally alone, husband and wife, I brought us over in a big land rover and now we'll swim naked in the sea, make love for a long time and live happily ever after. Reality was nevertheless a bit different, so I began to curse my stupidity when I realised I wore speedos instead of bermuda shorts. The erection was impossible to hide so I swiftly laid down on my belly.

 

"You're not going swimming?", she asked, puzzled. "No, you know how they say it's not good to go in straight away when you go to the beach", I replied and almost started crying out of embarassment, Now you're a real hotshot, I thought, that's just what she wanted to hear, advice from Grandma and Grandpa, it would be better if she'd seen your erect dick than this.

 

When she swam out far enough, I slipped into the water. The erection had finally deflated so I went out to prepare the field. Now or never, I encouraged myself.

Soon she was out too. She started draining her bra and I was afraid I'd get an erection again so I looked away. She sat on a towel. I came closer. I felt my heart beating hard, and looked to see if it showed on my chest, and really, it looked like it would explode, or at least pack its bags, take its toothbrush and depart this cowardly moron for greener pastures. Maybe I won't be able to speak, I thought, better not to try anything. But my mouth is so dry, how will I kiss her, I thought as I desperately attempted to summon some saliva.

 

She sat next to me, calm like there was no drama unfolding right next to her, a drama worthy of all those movies Mom watches. She was calmly tying her hair into a ponytail and looking into the distance.

 

"Romi", I finally uttered in a hoarse voice, sure I would kiss her when she turned her head even if it killed me. "Yes?", she turned and smiled. "Nothing, you've got something on your face there."

 

I hated myself, I couldn't understand how I could be such a dork. But obviously I could. Obviously I am. No land rover, then, no and they lived happily ever after.

 

And then suddenly some cold wnd started blowing, pulling up papers and leaves and dust from the road. We started looking around and from the sea, diagonally, came an incredibly thick black cloud sandwich. Like someone carved it with a knife, it was that regular. And quick. But it didn't seem edible, more like it would devour us all. Still, I knew something about summer storms. I didn't sail with my Dad for nothing, even if it was on a boat with a small cabin. It would blow over in half an hour tops. It will be great to swim in the sea, everyone will run, and we'll be the only brave souls. And we'll ride around in a big land rover and live happily ever after.

 

"Hey, I'm going home. See ya!", she had already gotten dressed as I was staring into the oncoming sandwich. "But..." I limply held out my hand, but she had already turned and started running as large rain drops started falling around us.

 

I sat on a rock. The rain fell over me, and then the hail started. The wind blew, the temperature dropped and the sea was stormy. People were running all over, parasols were flying...

 

I don't know how long it all lasted, but then the sun shone, just as it should. And it was warm. Nice. Then the night fell. And things changed. Or they didn't. Crickets replaced grasshoppers, but the sounds remained. The morning came, and soon years went by. And decades. Full of changes. Or perhaps not. I'm still here. So are the hairs, although they've migrated from my head into my ears. It's strange, how everything is the same, and yet it isn't. Because if it's the same, then it'd have to be identical. And it's not identical, it's different, and yet somehow same. It's funny, that. Actually, I don't think too much. I'm here, on the rocks by the sea, I'm turning into a rock myself a little bit. Once I could throw up on that moment lost in eternity. But now I feed on it. One should imagine me happy. 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg