prose

Robert Međurečan: from the novel "Slightly used medals for sale"

Robert Međurečan (b. 1969) - veterinary school dropout (will never finish), former soldier (definitely never again), musician and singer (more and more). He says he's a real Balkan homo universalis – he knows all the things he never went to school for. His first novel For Sale: War Medals, First Owner (2008) entered the shortlists for the main national book prizes (Jutarnji list, Tportal, the MH prize, the HPB prize). The novel Silence of the lambs in Zdihovo (2011) was on the long list for the Jutarnji and Tportal awards. His third novel, with the working title Galloping Birds will be published late this year, as a sort of conclusion to the "war trilogy".



from the novel "Slightly used medals for sale"

 

(...)

 

Suddenly, as they began, the detonations stop. An unreal silence reigned, and then the cries were heard. Viktor raised himself from the trench, shaking off the heavy dirt cover. He feels his body with trembling hands looking for wounds. Nothing. Just blood flowing from the ears. From the detonations. Nothing hurt him. He cautiously came out of the trench and looked for survivors. Soon some other heads appeared out of the other trenches, but the cries are also multiplying. Viktor ran towards Drago's trench. He's sitting and holding his stomach with bloody hands. Blood flows between fingers and rags, mixes with the soil into bloody mud. Belly torn apart by shrapnel. The bloody rags are actually his guts, Oddly, he's conscious, looking through Viktor with a dull gaze.

"Fuck it, buddy... Friday, the thirteenth... - he whispered and expired.

 

(...)

 

- Where do I start... - Viktor whispered, cleared his throat and continued on more determined. - So, my problem is from the war. War couldn't have passed me by because I was young and wild, jacked up. I even started to like it all...

One night we went over to the Serbian lines and set an ambush. The spot was perfect: the dirt road cut through the woods, the sides gently rising up a hill, ideal for an ambush. We knew one of their units would go by there, all you had to do was lie in wait. In the moonlight, we saw them coming from far away. There were about twenty of them... - Viktor's voice trembled and became more quiet. - At the signal, we opened fire. Cut them down like grass, it was horrible to look at... Miraculously one of them was left standing, alive, untouched in that hail of bullets. He stood there paralysed with fear. I came out of cover and went down to the road, the others were still in their positions. The survivor stared at me in terror like I was the Devil himself., he gripped his rifle with trembling hands and then dropped it to the ground. I approached him a couple of feet away. I got a good look at his face, and he looked at me stiffly. He was very young. I pointed my assault rifle at him. He didn't budge, just kept staring. I let out a burst. He fell without a sound.

Viktor was quiet. He took out a worn out ID card from his pocket and stuck it in the priest's hand.

- Nenad Simić... born in 1975. - the priest read the faded letters.

There was a brown stain beneath the photo - the papir soaked in blood.

- Barely seventeen years old. They stuck a rifle in his hands and put him in front of my sights.

- The Lord forgives those who kill in self-defense. All these men on the other side were armed, were they not? They could have killed you.

- Yes, but he wouldn't have taken the shot.

- How do you know?

- I know. His rifle wasn't loaded.

- Maybe he was out of ammo.

. Oh, he had ammo to spare, but he carried an unloaded rifle.

(...)

His first visit to the shrink was forced. At a Christmas party he beat the shit out of a guy who was bragging to women about his war exploits. Viktor could tell by his stories that the guy never held a rifle in his life. The babbling offended him. He remembered Gramps and Siniša and the boys who'd died. He remembered Nenad Simić... He instantly went dark. The cops came just in time.

He assaulted the cops, too. Ended up in Vrapče. The date of the unfortunate event: December, the thirteenth. Exactly a year after the defeat on the river Kupa... In the medical papers it said: "reminiscient circumstances reactivated the memory. Typical anniversary reaction". There it was officially confirmed what Viktor already knew. He had PTSD.

- Don't worry about treatment - Davor Tot, his bunkmate, comforted him. - Here they shoot us up with one set of drugs until we're hooked, then we get off them by getting hooked on other drugs. And so it goes until we go bonkers.

When the doctor asked Tot why he wanted to blow himself up with a bomb, he answered briefly:

- Because I'm in an elevator.

- What kind of elevator?

- Narrow one. Can barely fit inside. And the elevator is in a commercial building. And it's Friday night, and everyone's away until Monday. I'm the last one. I go down and then the power goes out. Darkness. The walls of the elevator are closing in. I get panicked, I bang on the door, I scream, but in vain. My screams get lost in the deserted hallways. Monday is far off. The darkness turns to jelly, gets in my nostrils, my mouth. It chokes me. I scream, I bang the walls until my hands bleed... I scream, and the walls crush me. Darkness slides down by throat, goes through me. And it's a whole eternity until Monday...

Viktor never heard a better description of the way he himself felt.

- You're all a bunch of fakers - Kruno the Slavonian would yell back then, when there were no doctors around - I don't have that four letter syndrome. It doesn't exist. It was made up by the doctors just to keep me here.

- And throwing a potato masher grenade at the cops?

- I was framed by the Serbs, the motherfuckers. And you're helping them. You're one big fifth column. I'm the only one with the balls to tell the truth around here. I don't need any pills, I don't want them taking pictures of my brain, I don't want a binder full of faked reports. I'm healthy. I want to go home.

On New Year's Eve, Kruno the Slavonian blew himself up with a grenade in the park in front of the hospital. Because of his wife. She filed for divorce.

Viktor was terrified that Olga would come too and say, I've had it with you, I'm leaving until you ruin my life completely.

In the Fall of Ninety-Two, Viktor wanted to deal with himself. He slit his wrists with a razor blade and lay down in a hot bath. He was still conscious when Olga found him. The scars on his wrists still itch, sometimes. They tried hard to take away all importance from that event. Nobody knew it happened. Not even her parents, always ready to shove their nose in their business.

Much later, Davor Toth explained the rules of suicide to him.

- For starters, you have to pick the right way to kill yourself. Only depressed teenagers and pregnant girls slit their wrists anymore. That's beneath you. You're a warrior, and warriors kill themselves with guns. Pistol, rifle, grenade... Can you imagine a samurai drinking poison instead of cutting open his stomach? He'd bring dishonor to his family, eternal shame.

- But poison is less painful...

- Yeah... So? - that accountant from Daruvar was surprised.

He died a few years later. Kidney failure. From the pills, they say.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg