poezija

Srđan Gagić: U sumrak

Srđan Gagić rođen je 1988. u Bosanskom Novom, a živi u Beogradu. Autor je knjige pjesama Deca u izlogu, nagrađene na Ratkovićevim večerima poezije 2014. godine, kao i panorame najnovije generacije pjesnika 'bhsc' regije Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona, koja u listopadu izlazi u izdanju Kluba A-302 Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sarađuje sa časopisom za južnu slavistiku Balkan Express iz Zagreba i portalom blacksheep.rs.



 

Iz ciklusa U sumrak

 

 

reči su male neprovetrene sobe,

mračne sobe u kojima se rastavljamo na tkiva.

 

nismo mi naivni.

samo se ukiflimo kao matore mačke,

ispod niskog plafona zamislimo da je toplo,

razgorevamo poput naših dvorišta.

 

ko zna do kad ćemo ovako:

sve se očas promeni

ili smo samo tako čekali,


a nikad nije došlo.

 

naše mesto moglo bi biti bilo gde:

naš beograd zagreb sarajevo sever

mali klimavi krevet.

 

nisu mesta ni mirisi

ono s čime se suočavamo.

na suprotnim krajevima mutnih

ispucalih puteva,

među ljudima, stešnjeni

među nogama velike umorne kurve


mi, mrtvi zameci

moramo se sresti.

 

majke su govorile:

ljubav. jebanje. rastanci. ljubav. rastanci. rat.

između sirupa i vitamina

 

rastanci. rat.

 

nije to naše: do kraja samo

sećanje velike vatre i vazduh

što se noću zgušnjava.

 

poneka ogoljena misao o umiranju,

potomci koje se nisu rodili

u inat nama

i nama u korist.

mi smo tu da sanjamo

smrvljene pretke, da nas sustiže

nasilna smrt u vrhovima prstiju,

u genitalijama da se samorazumevamo


bezbožni.

da budemo ništa

ili tek manje od toga

onako kako su želeli,

 

oni pre nas.

 

 

 

 

dosadni, dugi pogledi sugrađana

čine nas pogrešnim. 

izdaju nas ruke i jezici.

neodrživost u njihovim redovima.

 

tihe odbrane idu kroz krajnike,

a mi ih imamo viška.

 

kad je nigde nikog svlačimo uverenja,

to je pozicija kojoj se vraćamo.

možemo se praznog čela malo voleti

malo potisnuti ono što ostaje napolju.

 

svet se zagluši, prste gurnemo duboko u lobanju,

kad sklopimo oči nestaje predumišljaj posle zločina.

tu su ljudi koji za nama neće plakati:

 

ne bismo ni mi za njima.

i opet,

sve dolazi na svoje.

 

 

 

preko jastuka vidimo nebo u prozorima:

svetlosti više nema

ni u srži naprslih plodova.

 

vidiš,

iz napetih trbuha žaba,

iz ispucalog tela smokve,

da je život kao veliki mehur,

gnojan plik ispod tvog kapka,

mamin zaobljen stomak

sekret, sukrvica,

krasta.

 

da se zamotaš u pašmine i toge,

napraviš vigvam od podlaktica,

ne možeš sakriti nabore i pege.

iscurela bi ispod ivica,

ulila se u svoje pukotine.

vreme tu ne može ništa

značajno promeniti.

 

danas je, kao i juče,

prvi dan ostatka života.

 

 

 


svanulo je na drugom kraju sveta.

znamo to drugim očima

znaju majke šta im raspinje trbuh,

vole se u svojoj tiraniji.

 

sve ovo sami smo stvorili:

pred nasrtajima naše golotinje

nastao je svet.

 

reč: stvar. uzdah: vetar.

flora iz snošaja.

 

zemlja je tvoje rebro.

 

samo su naše duge

svađe stvorile ljude,

grad, slivnike, dalekovode,

strme i štetne ulice i izloge

u kojima nestaju deca.

 

samo kad ćutimo

možemo misliti sreću,

osetiti da ništa nije stvarno,

 

izgubiti se kao sve.

 

 

uvek je negde kiša po vodi

 

uvek je negde kiša po vodi

u koncentričnim krugovima.

uvek su negde ljudi koji se smeju

našem tromom poniranju.

 

prsti su brazde u koritu sveta

epitelima hranimo ribe

krljuštima šaka

grabimo sunce i dišemo:

kako smo sami, kako smo prostor.

 

goli ljudi uvek imaju terase

i kad je vazduh suv i hladan:

gledaju svetlost u oči

bledi kao svaki poslednji

drhtaj pred spavanje.

 

gledaju svetlost u oči

kao pred strahom i željom,

goli ljudi ostaju na njima.

 

mi smo more i stratus:

da imamo adrese ne bismo bili

dvopolni i srećni.

 

ne bi nam se smejali što u preponama

nosimo brodove, što nas nema

u idiomima i frazama.

 

 

 

genealogija

 

znamo od koga smo nastali

još od prvog sisanja,

preko izdaje.

ni krv ni meso nisu sporni.

 

sasvim je nevažno kako smo

bili deca.

to ništa ne dokazuje,

ne smiruje nas vreme.

 

pitanje je samo gde ćemo se

zaustavljati. kome će naše

telo.

 

sve je manje-više na stepenik razdaljine

do onih koji nas zauvek porađaju,

prenose pouke i  nasledne bolesti.

 

možeš prepišati do njihovog lonca:

odrastanje ili prepoznavanje zaprške.

uvek je komad mesa uvek suvo cveće

muve na stolu.

 

uvek dovoljno daleko

od svega što bismo želeli

za druge i nas.

 

srčemo predstave iz polupanih tanjira

toliko nevini da bismo umeli da recikliramo

sebe u sebe i nazad.

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg