poezija

Marina Tomić: I tako započinje priča

Marina Tomić (1986., Osijek) objavila je zbirku pjesama "Nastavak zelene priče" (2008.), a pjesme su joj objavljene i u dvjema antologijama: "Drenovačkoj antologiji hrvatskoga pjesništva" (2009.) i "Poetici buke", antologiji slavonskog ratnog pisma (2010.)
Poeziju je objavljivala i u književnim časopisima Aleph, Hrašće, Riječi, Tema, Vijenac i Zarez.



LOKOTI


i to kako porođajno trajanje ima obilježenost
tišine tijela
kao da smo jednom 
i nekad negdje nekoliko puta
zaplivali tim sinkroniziranim zavojima, 
kao kada skretničar izazove poplavu u uglovima tvojih očiju
težinom i bojom,
milijunima takvih meandara uskladištenih u samo jednom krevetnom centimetru.
i zatim tu gdje smo podijelili nepotrebne izvore energije
i zmajeve i gradove,
tu gdje smo samo za jedan bicikl udaljeni
od jave, mi,
mokrog glasa od godina i metalnih konstrukcija,
tu. i sada.

 

PROSTOR, TIJELO I


tvoje ruke, to tvoje isposništvo kojim se svjetlost
rasprostire plošno (kao odresci jabuke 
u zrcalu, i grudi), tvoje lice 
i njegova jasna izoštrenost, ponizna, pamtljiva, 
dok krevet grabe sklopljene oči, stol,
dvije šalice, zatim
četiri,
kapi kroz koje se probija nejasan strop, zaleđena 
četverostranost želje.
I to tijelo, dakle,
ta ukupnost otkucaja sata na zavjesama, na fotografijama
savijenim u jednu oblu kocku šećera, zglobnih plodova,
prodora.
Ta soba. Taj stan.

 

TA SOBA. TAJ STAN


i ta paučina što se smanjuje statirajući svijetu 
s ove strane prozora. Ona-akt, 
ona-doručak koji ćemo nam pripremati 
dok se tišina bočno ne zbrza do poznatog rastapanja snijega 
ili dok ne zavapiš pod krevetom gušeći se kosom 
i jagodicama, 
ne ucrtaš u njihovu mapu crvene tunele, 
te iste tragove pomoću kojih crne udovice 
izvoze priče za djecu, za skrivanje noćnih vlakova (od vrata 
do vrata).

I udarit će te u nogu, uhvatiti za grlo, 
rastopiti
u foliju, u ugužvanost,
zarinuti ti baklje u plodne oči i pojesti te tvoje
razvodnjene malarične sokove. Mirna.

Zatim: ubrizgavat ćeš se u njezin akt sve dok taj snijeg 
ne otopi izblijedjeli 
slavonski parket.
Naočale i brave, hladnoću i crvenilo,
zaleđenost smeđe vizure, zemlju.
Baš svu tvoju 
probavljivost.

 

I TAKO ZAPOČINJE PRIČA

 

Jednom rukom u džepu kojemu ne možeš dotaknuti dno, fokusirana na disanje stvari ostavljenih pucketavo nejasnima, na rubovima, još jednom skrivena od pogleda i ozbiljenja, prikrivena porivima. Ništa tu nije "Bilo jednom...": kratkoća starta opušta, krajolik se otkriva svakim sljedećim uzdahom (jasnoća i nedostatak tame uslijedit će kasnije).

Mir ulomaka zapetljan u strminu neizrečenih riječi postaje tekst. I zatim, umekšana vlažnost koraka priče, taj hod, ruke koje stvaraju nijanse nepobitnih značenja.

Otprilike.

 

RUKA


Gle, ništa nije nejasnije od toga, govor ili 
tomu slično, psovka, nešto kao ubrzanje. Kao
stropoštati se.
Stojim u toj lokvi: posljednji put kada sam se
zarezala, ptice su zakrvarile, ritam je imao tu bolnu 
crvenu istovremenost,
nikada nisam pazila manje.
I kao da sam ju pobijedila, Nju, to moje vjerno neonsko
izgaranje, a ipak

mokro je. Hladnoća kojom se gledamo, čiste,
to što mlaz traje kratko, baš sve. 
I ne smijemo se glasnije gubiti. Trgati krikom te
nadolazeće rukotvorine,
jasno.

 

DAN KADA JE ODLUČILA NOSITI NAOČALE



Slika 4.
Prodavaonica miriše na nedjelju, no to više nije taj dan. Gubi se među policama u potrazi za obrisom poznatog predmeta, ne sanja, jutro je i nešto se moralo odviti. Zaboravlja zašto je došla, što traži, koje bi slike trebala kupovati: i dalje negdje između, izgubljena u tim bojama i oblicima, pretočena još jedino u zvuk vlastitog disanja. Činjenice su, naime, samo brojevi, nešto što mora prepoznati, vidjeti, za što se mora uhvatiti; bilo što.


Slika 3.
Stambena zgrada. Tri muškarca iznose narančasti kauč, kradu joj stubište, usporavaju korake i dah. Mora hodati mirno iza njih, usporeno, samo hodati u tišini: toliko još može. Zagledana u boju tkanine, u nježnost njezine teksture, osjeća kako joj nijanse jutra i mirnoća koju donose pojačavaju strah. 
"Izgledati dostojanstveno, čekati red, prolaske. Pripaziti na uspravan hod."


Slika 2.
U sobi je još jedino zvuk ponavljanja jedne te iste melodije. Kao lajtmotiv, kao olakšanje ili njegova ideja, kao prokletstvo. Jasno je: taj će kadar ponovno vraćati, reproducirati u trenucima neizostavne oštrine, nekakvog zaborava.


Slika 1.
Ponekad ne može gledati ljudima u oči. Evo, ne gleda. Iako uvijek zna o čemu se govori i zašto, te se riječi ne brišu jednim pritiskom tipke, crninom zaslona. I katkad je dovoljno što je slow motion toliki da joj ne dopušta iluziju prolaska vremena. I lijepo.


Slika 0.
U njezinim se očima izokreće probavljena tišina i trenutak započinje, tek tako.

 

 ISTINA ILI IZAZOV?



Imam jedno zamršeno klupko kojemu još nisam dala ime. Nije problematično, samo je svjesno svoje pozicije.


Pa iskrvari. Riječi ili bilo kakvu blasfemiju prostora koji nije tvoj,
koji je tvoje Nitko, tvoja žila kucavica, izdajnički slaba i 
bezimena,
koja je nacrtani krug. Snažna udvarajuća riječ, reklo bi se. Bez
značenja, a i to je neko obitavalište. Ili 
tek to.
I manje.
Ona kaže "meni je drago čuti kada netko nekog voli", a ja, recimo,
ja to čak niti ne razumijem, sve te rečenice i njihovo gomilanje 
u gvalju što se raspetljava u trenucima koje propuštaš, tražiš, 
a ne razumiješ.
Pa bih voljela prerasti strah od visine
i stajati na ivici ruba neke zgrade,
jednom.
Samo to.

 

 PRIJE SNA



sjedili bi jedno nasuprot drugom, paralelni, kao da si više nemaju što reći. Ispod njezine je košulje odzvanjala izmjena titranja sata sa svjetlom što se gasilo svaki put kada bi pokreti utihnuli.

Nekoliko puta previše.

Nije odavala ništa od onoga što joj se dugo nakupljalo u zjenicama; pogled bi obarala brže negoli bi njegove ruke protumačile tu djetinju nagost. I nije se smijala kao inače, nije plakala, nije molećivo tražila najtamnije predjele sebe, nešto po čemu se moglo kretati.

Sve se izmijenilo, izokrenulo prečacima iz prostora u prostor, napravilo izmake glasanju, zanijemilo. Kao da je postala neprobojna, otporna na sve što bi osnaživalo njezinu tromu, naivnu prirodu.

Kao da se probudila.

 

I SEE FIRE


Kada bi ti vatra pričala, rekla bi "ti si moja muza u ovom izobilju fasada i prevara." 

Pa kada se već dobacujemo lažima i mrsimo boje do užasavajućih bjelina, kada se u sivilu naše mirne sobe gomilaju sterilni kilometri, tugaljivi od-do i želja što guši poput giljotine, još te jedino mogu svezati, ugraditi u svoje zidove, mogu ti objašnjavati onu prijelomnu točku u kojoj smo shvatili svu opasnost nadolazećih brodoloma.
U inat svima, u inat nama kakvi smo nekada bili.

Sada, ja sam rastuća izolirana vatra unutar mirnih konvencija i dogovora. Pristojna distanca. Automatizirajući udah i izdah što otkucava pred vlastitu erupciju. Ukoliko izgara, tijelo postoji još jedino kao perpetuum mobile: puls kojega strast ubrzava, nekakvo skretanje pogleda, kontrola užarenih udova.

A sve nam uvijek izgleda kao pitoma, rezignirana bjelina. I samo to.

 

 TEKST ZA DVOJE



Zastala je usred neizgovorene rečenice. 

Njezina se materija smanjivala, a potreba s kojom je raslo sve ono što je u njoj progutala zastala je u pokušaju prevaljivanja preko rubova udaljenih tijela. 
Njegov je dodir otpustio gomilu hladnih riječi na samo dno njezinog trbuha. Tražio je taj vakuum kojemu je još samo ona pretpostavljala značenje, mjesto gdje bi ih povremeno smještala preciznost njegovih izmičućih usana.

Sada se sramila tih kompromisa izgovorenih izdajničkim crvenilom lica i prstiju. Pitala se kako je uopće moguće pobjeći od takve sebe, a i dalje se tražiti u zapisivanju tijelima, u tom odnosu koji je tek bjelina među izbrisanim marginama, zamrznut u riječima što mu objašnjavaju sve ono što se ne smije, ne zna ili ne želi izgovoriti.

Svijetom je pustošila opasna neverbalna parada: njihov je korak postajao odmjerenom primoranošću, a svaka misao prijetila sramotnim otkrivanjem još sramotnije istine - tekst je žena koja može i zna još samo kako pametno ustuknuti.

***

Još je dugo nakon toga bilježenja gledala svoj odraz na umornom, tuđem tijelu. Kao u zrcalu, izdavši sebe, izdavši cijeli svijet i posramivši cijelo čovječanstvo, linije kože pisale su o ljubavi i strahu, o strahu i ljubavi. 
Iznenada joj je, ugledavši njegovu unutrašnjost, glavom prošao neizgovoren naslov, ta finalna točka, progutana riječ. Žena koje nema.

 

ŽENA


Ona je sunčana ogrebotina,
meduzin trag u naizgled mirnoj vodi.



Nije bila lišena zvukova: uvlačili su joj se pod površinu,
pokrivače,
prijetili zauzimanjem prvih velikih riječi, riječi kao što su 
kruh i predaja, 
pa je polagana kružna linija kojom osvaja gole otoke,
to zarivanje gladnih noktiju u najmekanije predjele plijena,
upravo sve ono čime ne raspolaže nitko drugi
prije sna.

Upisat će, dakle, iznova 1:0 u sve što se otima užarenom grlu, 
u zatiljku ti postaviti zasjede da se kao misno vino 
rasprostreš po noćnim uzbrdicama
pokušavajući spoznati tajnu već izgubljene bitke.
Odat će ti pritom: tijelo je 
preduvjet, 
putokaz, 
post, 
a njezin ples uvijek za oktavu viši. 

I upravo u trenutku kada tvoja frekvencija zavrišti bijelim zastavama, 
bit će ti jasno da ništa osim te igre uspinjanja i spuštanja 
ne možeš odabrati, 
ne možeš znati,
više ne možeš prestati.

Niz njezin vrat klize skakači ubrzanjem koje označava njihovu brzopletu i polaganu smrt. Ona će to uvijek pospremiti da se ne vidi, praviti se nijemom, biti ideja projekcije kakvu traže. Pa kada se na početku miroljubivo objasni rečenicom „ispit ću ti koljena do zadnje kapi“, nećeš primijetiti da se to već dogodilo, da se tvoja koljena bezbrižno smiju svom neznanju, svojoj izmaštanoj poziciji. I kada se probaš nahraniti putokazima tih pastelnih maski, ostat će ti ugrušak njezinog imena u dahu, pohranjen u sljepoočnicama kao bolest i blagoslov.

Zvat ćeš to šah-mat prostorom od kojega se bježi.
Zvat će to Tijelom.
Zvat ćeš to opasnošću.
Zvat će to Identitetom.

Nitko nije pogledao u tekstualne prizore njezinih očiju, a sva su upozorenja oduvijek tu. Transparentna.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg