poezija

Tino Deželić: Koračanje

Tino Deželić (1990., Zagreb) diplomirao je povijest i komunikologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Očekuje izlazak svoje prve knjige.

Koračanje

i onda se probudiš

i vani je sunce i proljeće

i djeca

a svejedno je svijet prljav

i odeš u kafić

i sjediš za istim stolom

na kojem je sada jedna šalica

i konobar pere čaše i čudno te pogledava

i novčanik odlažeš na isti način

i iza tebe svira pikado koji ste nedjeljom igrali

i tako sjediš

i razmišljaš kako šutnja u dvoje

nikada nije bila ovako mučna

Utorak

sava je bila duboka i

to nije nikakva novost antropomorfnim plivačima

ponekad mi bude žao.

evaporirajuća masa bezlično

je nalik sebi.

stoji pod suncem uvjerena

da bulji visoko.

i već neko vrijeme ne vjeruje u Mi

i još uvijek se rasplače

kad vidi grafit s njenim imenom

i kažu

uvijek dio mene odumre

i kaže

umrem kad god vidim.

a ovaj madež ili brazgotina

lice totema nikada nije bilo ugroženije.

Lica

dugo smo ih uzgajali

ucrtavali na mapu

od nožnog palca do srca

pažljivo odlagali misli

u ladice za pohranu sjećanja

koraci bi katkada bili dani

redanja slova u slagalicu

i katkada bismo navukli zavjese

brzo disali

utrkivali se s jutrom

u opiranju gravitaciji

na kraju

sve što smo uzgojili

bili su podočnjaci

Dvorište                                                                                                            

na papiru je tiskanim slovima pisalo:

VELIKE RIJEČI

onda smo sjeli u krug oko vatre

razmišljali kamo odlaze

i hoćemo li moći preživjeti bez njih

Dokovi

na putu prema kraju svijeta

žonglirali smo kockicama

što su nestajale za našim koracima

i smijeh smo otrgnuli s lica

zbacili žute kapute s ramena

gutali smo danima

sve dok riječi nisu postale zaborav

a na putu za sobom nismo ostavili ništa

osim komadića duše

konačno

stigli smo

potpuno goli

i sjeli na rub

a tamo su nas dočekali

osmijesi i žuti kaputi

i mali je dječak recitirao abecedu

i blato je padalo otkrivajući komade neba

i tamo

pupak svijeta

Modrice

kažu

proljeće je

iznio sam tvoju stolicu

u dvorište na sunce

postavio one dvije velike igle

i šareno klupko pod nju.

da me dočekaš

kad se vratim, znaš?

samo ne pitaj jesu li mi dali jesti.

proljeće je

i ja vadim karte iz ormara

znak da pokreneš svoj tranzistor

i poljubiš me u obraz.

volio bih da nakon ručka

samo sjedimo.

ostavi mačke

ne čupaj korijenje

a od zajedničke tišine

otmi tek pokoji „dobar dan“

za znatiželjnog prolaznika.

proljeće je

kažu

vrijeme da procvjeta

tvoja soba

svijeće ću ja ugasiti večeras

ne brini

tvoje je samo

da ustaneš

iz groba

Kavez                                                                                                    

masnih brkova

reći će ti

ovo nije umjetnost

to nije poezija

to je populizam

da, baš tako

zvučat će poput političara

željni da istaknu jednu stvar

tvoju naivnost

kao da je

sloboda

bio tvoj odabir

Zidovi                                                                                                                            

prazan tanjur već danima stoji

na stolici pod krevetom

promatram kako

svi dijelovi tebe spavaju

do sada smo uglavnom hvatali dah

i dodirivali zidove

ja pišem kratke pjesme

ti slikaš prolaznost

nekada dane provedemo u gledanju

rat smo ostavili daleko iza sebe

i to je ono što zidovi nikako

ne mogu podnijeti

Tužno drvo                                                                                                                  

Nešto se tu skriva,

pomislio sam

kada je konačno otišla i ona

koju nikada nisam znao voljeti

ali koja me oduvijek tjerala da joj pišem.

Okrenuo sam broj one

s kojom sam je nekada davno prevario

i već istu večer došla je,

i mi smo legli zajedno,

probudili se zajedno,

gledala me ujutro,

a ja sam samo uspijevao razmišljati

kako bi iz tog pogleda mogle izrasti

tek jedne istinski ružne krošnje.