proza

Korana Serdarević: Franka (iz zbirke 'Nema se što učiniti')

Korana Serdarević (Zadar, 1982.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Radila je kao novinarka kulture Večernjeg lista i tjednika Forum, a bavi se bavi i prevođenjem s engleskog jezika. Godine 2013. osvojila je dvije prve nagrade za kratke priče (nagradu "Ranko Marinković" i nagradu "Zlatko Tomičić"). 2015. u izdanju Frakture objavljena joj je zbirka priča „Nema se što učiniti“.



 

FRANKA

 

Ujutro sam ispao iz autobusa kao da me netko gurnuo nogom u leđa. Zateturao sam

prema kolodvorskom betonu i s mukom uhvatio ritam suvisloga hoda. Popio sam noćas cijelu tabletu protiv mučnine, a moje ju je tijelo još uvijek poslušno probavljalo. Vani se spustila gusta bijela magla, pa sam vidio samo sitni dio svijeta ispred sebe. To je dovoljno da dođem na svoj cilj; prostor mi se otvara kad nogom već zagazim na novo mjesto. Nema dalekih vidika ni praznina koje bih pokrivao plahtama nostalgičnih prisjećanja. Grad mojeg djetinjstva bio je zakriven niskim oblakom i to mi je odgovaralo. Takav je bio i u mojoj svijesti.

Zrak hladan, vlažan. Zvukovi mi se približavaju iz potpune nepoznanice. Sve do nove autobusne stanice vukao sam za sobom torbu kao da je preteško tijelo mrtvaca, stalno svjestan njezine unutrašnjosti, onoga što se tiskalo između mojih majica. Četiri mjeseca premještao sam po stanu kuvertu koja je stigla preporučeno, potpisano i otpisano, sa sudskim žigom na poleđini. Nevoljko svjestan da to ne smijem zgužvati i baciti, ostavljao sam sadržaj pošiljke po radnim površinama stana, samo da vidim može li se nekako zametnuti ili zaboraviti. Nije uspjelo. Štogod radio, štampa tih papira doplazila bi mi pod ruku i zabadala se u svijest poput nedovršene domaće zadaće. Morao sam nešto učiniti, otpisati, potpisati, nazvati nekoga, ili otići na lice mjesta i riješiti sve odjednom. Neočekivano i s dozom prkosa prema samome sebi, ovo posljednje je prevagnulo.

Gradski autobus još je uvijek bio javno predvorje. Ispred mene su se tiskali mlohavi ljudi, obješeni kao kaputi na vješalicama, zgužvani od grubog buđenja, a dovoljno budni za suvišne razgovore. Umor me razmazao po sjedalu kao pijanog balavca. Moja je stanica pretposljednja, nakon nje se limena čekaonica okreće i vraća natrag, na početak svoga kruga.

Ostalo je samo još nekoliko koraka do kuće. Izranja iz magle kao mokra fotografija. Mali bakin vrt, već posve trulo stablo smokve i obrisi jednokatnice koja je prema papirima u mojoj torbi sada bila samo moja.

Mama i ja uglavnom smo bili sami u prizemlju. Otac je radio od sedam do sedam, a njegovi povratci doma nisu uključivali toplu idilu, društvene igre ili gledanje komedija na večernjem programu. Bilo je ključno da ga se ostavi na miru i mama me nježno opominjala svaki put kad bih mu se htio približiti.

Baka, tatina mama, živjela je sama u potkrovlju i njezine su se biljke spuštale s balkona sve do moje sobe. Jednako tako, njezin je utjecaj sezao do najintimnijih kutaka mojih roditelja. Baka je bila ponosna vlasnica kuće, ona je sve znala i pratila, svemu je dodavala spektakularnu interpretaciju, koju bi nam onda mirno referirala za nedjeljnih ručkova. Mama se očekivano vrijeđala tim upletanjem, potom se ljutila, pa i smijala, a onda ju je jednoga dana, na naše čudo, počela ignorirati. Pretpostavljam da je u tom trenu baka počela umirati. Njezina zabadanja u život više nisu imala snagu da zatalasaju tuđe živote i, kada je zaspala one godine noć uoči Uskrsa, više se nije probudila.

Pokucao sam na susjedova vrata punom šakom. Magla se već dizala i prisjećao sam se te kuće preko puta, njezinih golih neožbukanih zidova i prenisko postavljenih prozora. Na ulici još nije bilo nikoga s kime bih morao prolaziti mučno preispitivanje gdje sam bio i što sam radio, pa sam se zgrčio od pomisli na razgovor koji slijedi.

Otvorila mi je Franka.

Franka je ružna. Pogledao sam je izbliza, i zaista: nju njezina ružnoća određuje više nego ikoga.

“Dobar dan?”

Imala je visoko čelo, plosnato lice uokvireno sitnim plavim kovrčama, male oči duboko usađene i predaleko od korijena nosa. A najveću je pažnju privlačio veliki madež na lijevom obrazu koji je curio iz oka kao gigantska smeđa suza. Taj tužni klaun buljio je u mene s vrata, čekajući. Predstavio sam se.

“Marko? Naš Marko? Isuse, nikad te ne bih prepoznala!” ciknula je i rastegnula zubati osmijeh, koji njezinu fleku razmaže do uha. Nisam imao pojma tko je ona i sekundu sam se predomišljao trebam li joj to priznati. Sumnjam da bih zaboravio takvo lice. Iz lijenosti sam se odlučio samo nasmiješiti. Pozvala me unutra, a ja sam nervozno objasnio da trebam ključ od kuće, da sam umoran, da neću ništa piti i da ću navratiti kasnije. Frankina velika stražnjica zanjihala se prema ormaru u hodniku, odakle je izvadila snop ključeva. Dok je brbljala, trudio sam se da ne zurim u madež.

“Ako bilo što trebaš...”

“Da... Hvala lijepa!”

Otključao sam vrata i snažno povukao torbu za sobom u dugački hodnik. Sve je bilo kako sam ostavio poslije mamina preseljenja. Četiri godine kuća je tražila svog stanara, mirno je taložila prašinu na svoje površine i čekala. Prije nekoliko mjeseci stričevi su konačno odlučili da će mirovati u svojoj prekooceanskoj zemlji i prepisati je potpuno na mene. Na Borina sina. On je ionako tamo odrastao. Neka malome, tko će mu pomoći ako neće familija. Gdje je uopće? Što radi? Neka, neka bude cijela kuća Borinom Marku, možda se i oženi pa da ima gdje začeti obitelj. Neka, neka njemu. Dogovorili su se, dirnuti vlastitom darežljivošću.

Upalio sam svjetlo, progutao slinu i zakoračio prema dnevnom boravku. Nisam ni primijetio da je Franka još uvijek iza mene.

Moj pubertet protekao je u neoriginalnim okršajima s ocem, koji se nalazio prozvanim da, tako naglo zainteresiran, verbalno usmjerava i komentira moj put k zrelosti. Nikada s dovoljno objašnjenja, rezao mi je svaku ambiciju u korijenu, koliko god je majka u tajnosti zalijevala brižnim suzama. Na cijelom tom putu ja nikada nisam ciljao previsoko, ali ponekad iskrena želja da odem na skijanje ili na kampiranje, ugušila se očevim tupim prezirom i zatvaranjem novčanika. Iako više ne razmišljam o tome, mislim da je tako činio jer me nije volio.

Sjećam ga se kako maše s vrata dok majka i ja sjedimo u susjedovu prekrcanom peugeotu. Rat je došao preblizu i samo su pravi muškarci ostali da ga gledaju u facu. Posve sam, strog i tih, ostao je i otac. Bila je skoro ponoć i ulice su bile potpuno uronjene u tminu, a mi nismo palili svjetla na automobilu. Sjećam se trudnice koja je sjedila lijevo od mene, na stražnjem sjedalu, njezina velikog tamnog trbuha, mokrih obraza i majčine ruke koja me stiskala. Pobjegli smo.

Kad smo se konačno vratili, mama se brzo pobrinula da zamijeni betonsku ploču na groblju mramornom, što otac nikada ne bi dozvolio. Takvo bacanje novca na mrtve.

Koliko se god upinjao u svojoj odluci da bude tvrd, koliko god odolijevao gnjecavoj kaljuži osjećaja, čovjek je u svojoj srži uvijek mekan. Osjetio sam to dok sam gledao drveni stol u kutu, vitrinu s majčinim kristalnim čašama koje nikada nismo upotrebljavali, kauč isfucan od samotnoga gledanja sapunica, predugo kukičane zavjese. Otvorio sam prozore. Magla se povlačila.

 

“Usisala sam prošle nedjelje”, rekao je odjednom glas iza mene. Ustuknuo sam.

“He-he”, iskesila se. “Došla sam vidjeti je li sve okej. Upalit ću ti frižider, mogu i namjestiti postelju...”

Franka je prtljala po kuhinji svojim debelim prstima, svjetlo je polako otkrivalo svu starost poznatog prostora i sve sam se više osjećao kao uvučen u neki davni život koji me sad žulja kao kriva cipela.

“Stvarno ne treba ništa!... Ne mislim se zadržavati”, procijedio sam.

“A je li?” provirila je iza frižidera onim svojim obilježenim obrazom, kao neka tužna opsjena. Gledajući je kako viri s tog mjesta gdje je najčešće boravila moja majka, obuzme me tiha jeza.

Meni posve nepoznata i strana, Franka je sa svojom ružnoćom zaposjela našu kuću. Njezina figura ovdje je izgledala još upečatljivija, prostor koji sam držao simbolom intimne katastrofe - njezino je lice obilježilo maskom tužnoga klauna.

“Mislila sam da ćeš malo ostati, vidjeti kako se ovdje diše, sad kad je kuća tvoja”, progovorila je Franka. Približavala mi se, zapiljena ravno u moje zjenice, sve dok mi nije stala preblizu. Vidio sam tamne dlačice na njezinu madežu i to me ispunilo reskim gađenjem.

“Došao sam srediti papire da mogu prodati kuću”, rekao sam, brzo zaobišao njezino bačvasto tijelo i krenuo prema svojoj sobi. U kuhinji je hladnjak zabrundao kao da se netko značajno nakašljao.

 

Kad sam otišao na faks, mama je nekoliko godina živjela sama, boreći se s visokim režijama i predugim danima u koje je raspoređivala sitne obveze. Povremeno bi otišla nekome počistiti kuću da nadopuni svoju službeničku plaću, a kad sam konačno dobio posao, mirno je otišla u prijevremenu penziju i preselila se baki u Split. Zapravo, mislim da je cijeli život čeznula za tim gradom, živjela je svjesno iščupana iz svoje sredine, u nepoznatom gradu i u tuđoj kući. Razumio sam je.

Znao sam da se vlasništvo kuće mora riješiti i pristojno sam odgovarao na pozive svojih stričeva. Ničime im se nisam nametao, očekujući da će podijeliti kuću na sitne prostore, da će je izrezati kao rođendansku tortu i razdijeliti na kušanje. Svoju bih mrvicu odmah pljunuo nazad. Ja nikada više neću živjeti u ovoj ulici, u ovoj kući. Nikada više neću biti dijete, dječak, mladić. Od svih vrata kroz koja ću proći, neću se vraćati onima iz kojih sam istrčao. Ne, ta se kuća mora riješiti. I mama se slaže. Šteta da propada. Neka ode u druge ruke, neka se napuni novim ljudima, neka je sravne sa zemljom. Kuća mora otići.

 

U sobi se osjećao ustajali zrak, pa sam širom otvorio balkonska vrata. Ravno ispred mene samo su kuće, a na ulici djeca. Iza mojih leđa sredina sobe zjapila  je prazna, a na rubovima se se stisnuli krevet, malo zidno ogledalo, pa pisaći stol i ormar. Sve čisto, ostavljeno, samo. Izvadio sam iz torbe papire i sjeo da odlučim što mi je činiti.

Kad sam se opet okrenuo, vidio sam da na mom krevetu sjedi Franka. Nervoza mi je protresla tijelo.

“Oprosti, trebaš li nešto?”

Šutjela je.

“Tko si ti uopće?”

“Franka”, rekla je mekano i pogledala me prijekorno.

U tom trenu učini mi se da je zapravo puno starija od mene, možda je već gospođa ili nečija majka. Šutjeli smo. Širokim dlanom mazila je goli madrac na mom krevetu.

“Trebaš li što?” ponovio sam, već jasno nemiran. Odmahnula je ružnom glavom, ali je ostala sjediti. Njezin dlan povlačio se po madracu preprisno, lagano šušteći, ostavljajući za sobom ravnine.

Gledao sam je s tom novom mržnjom što je u meni rasla i gušila svaku empatiju prema kovrčavoj nakazi koja sjedi na krevetu, tamo gdje sam toliko puta oplakao svoje djetinjstvo.

Kao da je pročitala moje misli, Franka je spustila ramena i tužno se zagledala kroz balkonska vrata, a njezina smeđa suza objesila se do brade.

“Hvala na pomoći, Franka, ali stvarno bih htio biti malo sam”, omekšao sam ton i ustao.  “Imam puno posla.”

Uglovi usana  opet su joj se popeli u nezgrapan osmijeh. Svojim vodenim pogledom šeta mi po licu i tijelu i obuzima me osjećaj kao da se po meni premještaju mokri pipci hobotnice.

Stajao sam nasred sobe, otrovan gadljivom nelagodom, zatočen.

“Nisi ti kriv što je kuća prazna”, Franka šapne i ustane. Zagrli me jako, svom snagom.

Propuh je pritvorio balkonska vrata. Vani se sunce probijalo kroz naslage oblaka, dopirali su glasovi i prolazili automobili. Jutro je bilo zrelo.

Kad sam povratio dah i pogledao preko Frankine glave, vidio sam svoj odraz u malom zidnom ogledalu. Stajao sam tamo potpuno sâm.

Prodao sam kuću.

Kad sam poslije otišao mami, upitao sam je sjeća li se neke Franke iz susjedstva. Mama me prvo dugo gledala, a onda je neko vrijeme plakala.

 

 

 

foto: Edi Matić

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg