poezija

Darko Šeparović: Iz zbirke 'Autopilot' (nagrada Na vrh jezika, 2015.)

Darko Šeparović (1987., Vela Luka) diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je poeziju i prozu te književne kritike i intervjue. Donosimo ciklus iz nagrađene zbirke Autopilot (Algoritam, 2015.)



 

Dno

 

priđi malo bliže, između nas su samo ljudi, pridruži se večeras

našoj brigadi sakrit ćemo se u podzemnim garažama, na armiranim

jastucima nebodera.

 

svi smo nabijeni poput bakrenog namota elektromotora

svi smo slabo prokuhana riža u neprobavljivom vikendu.

 

ti tvrdiš; ovo dno mora negdje prestati.

 

napokon shvaćam brzinu; to je kad kiša potamani urod pšenice dok

strašila na oranicama imaju previše rupa na šeširima, iznad

nas visi ubojita mehanika

vode.

 

nema revolucija, samo izleti iz kojih se djeca vraćaju sa svojom

djecom.

naše koračanje je raštimano kao i grad kojeg su pojele stolice.

 

ovo dno treba prestati, napokon se izliti i razvodniti

ocean ako već ledenjaci nisu uspjeli.

 

 

Mrvljenje

 

na najravnijem dijelu atlasa

ljudi jedu paukove, tamo nema

straha od ekologije, nevidljivih

otoka kancerogene plastike. tamo

su doplutale i pustinje, nikakvi talozi

odmor u očima arheologa. ceste do njih bile su

predozirane žile asfalta, savršeno vitki kaktusi

umjesto billboarda. balast godina koje smo vukli

bile su prosjek, prosječno veliki kreveti, prosječan

strah od mačeta revolucionara. oblaci su ljuštili koru

neba, ispod je bila ultramarin plava onda opet crna

pustinjska noć, navijači koji zapale kontejnere grada

nakon poraza, dim kroz koji prolazimo kao kroz loše

iskustvo tržnice u Bombayu. gledam te

u konačnoj verziji kako čistiš bore suhim iglicama

borova. vani isti pritisak metalnih skela, prevelike

haljine nepoznatih zgrada, nad njima

azbestni krovovi, tisuće malih strelica u

želji za slatkim snom na plućima.

oni nam ništa ne mogu, imamo imunitet

mase, serijski spojene zdjelice u šasiju tijela

spremnog za naredbu generala.

kad zagusti, mrvim te u toplo krckanje

pijeska, u pješčanu oluju koja će poharati

nasade avokada. tako ćemo lakše na

čistinu. iza nas ostat će još jedna

loša berba.

 

 

Autoceste ne vraćaju ljude

 

to su bila vremena tako govorimo

stvarima kojih se brzo želimo riješiti

porođajne muke utezi soba koje

mirišu na doktore

teški muk opire se padanju

kako je samo ušao koliko će ostati

pitanje je težine riječi njihove sposobnosti

lijepljenja za zidove. na to odgovaramo čekićem

ili crnom bojom rudarevih jagodica. jezik je

ideologija osim kad je teleći i dobro skuhan.

možda vrelim čajem otopimo čađu između zuba

zaboravljena slova na mjestima gdje nema karijesa.

među nama tvrdoglava šutnja modra majica kojom sam

jučer nekome mahao na kolodvoru.

trajanjem onih prostih pokreta ruke lijevo-desno

mjeri se koliko će brzo snijeg amputirati ceste

nakon toga

nema dalje.

 

 

Kiše u predgrađima

 

preselili smo se bliže

aerodromu gdje nema mora

plave mahovine u kojoj rastu jestivi

crvi i nejestiva kosa. zaboravili smo

plivati brodskim dnevnicima pokrivati

glave beskućnika osjetiti sreću

kad u očima izbije mokri početak svega.

svaki brod ima ime

kuće avioni oko nas sve nepotpisano

sve prepušteno nagađanjima.

strojevi zvukovima opisuju pokrete drvo je tupo

željezo hladni oblog na nogama šećeraša, plastika

je najbliže koži. često mi se čini kako ne pričamo isti

jezik ometaju nas rotacije mlaznih aviona to ulje silazi

kroz naš dimnjak upravo obrnuto od toplog ručka. vadim

bilježnicu, slovima ulazim u prostor između jezika

psa i vlati trave. opet je mokro, predgrađa oko nas

imaju okus jeftine reklame množinu pokošenih vrtova

kojima se mjeri muškost. putnici u avionima iznad

seru po nama, to je građanstvo, počinju

tople kiše

iz tvoje bijele majice izrasta mokra koža.

 

 

Kako smo postali suvremeni

 

što ćemo s nebom ako je gore granica, najlakše je

napustiti večer, ovaj gusti korov između šanka i prstiju

parazitno raste, gotovo je nemoguće pronaći bedro bez strija ili

konobara s glazbenim ukusom.

 

korice knjiga su filteri, ono u njima izgovor za rušenje neba.

ljudi su smotuljak koji se potiho zapalio u kutu kluba, uvijek u

strahu od drugog. cinizam je količina sline dovoljna za spojiti dva

papira, većina pretjera zatim ljudi sporije gore.

 

Bruno tvrdi kako je Zagreb lavor u kojem kapa voda iz nečije klime.

netko je trebao tu klimu upaliti, nebo zamijeniti daljinskim

upravljačem.

 

jesi li to ti?

 

pogledaj; gore ništa ne možeš isključiti, gore su granice, barem jedna

mogućnost otpora kao hidrocentrala na golemoj i bučnoj rijeci. o

brzini te

rijeke ovisi količina topline u našim stanovima, volumen vode u

onom lavoru,

trajanje večeri, i još je stotine tisuća stvari između rijeke, neba,

večeri,

 

i više ne možemo govoriti o granicama kad jedna SMS poruka buši

rupu u

tvojim prsima. riječi su napokon naoštrene glodalice. sve je

suvremeno,

sve je kristalno opasno.

 

 

Sezona

 

prilazim ti glatko kroz leđnu

rupu nasukanog kita njegovo

srce koje teži jednu tonu ispušta

otrovni bakar po glavama turista

svi će oni pocrnjeti i zašutjeti.

 

ovo je pjesma o krastavcima.

 

zapravo o sezoni kiselih krastavaca

lipanj pušta svoje ljepilo grad se

štiti bodljama suncobrana ljubav je

zgužvani prizor automobilske nesreće

ne možeš je prestati gledati.

 

ako se dogodi moraš biti blizu.

 

moj oblik mutna je tegla prepuna

elektrolita u mene umačeš prste

i ne znaš kako ih izvući suhe

noćas sam krenula skidati oštri

krov tvoje kuće miševi su se razbježali u

nešto mekše od plućne maramice.

 

potapam podove kuće u jednu točku.

 

nisi je nikada vidio ali želiš je dodirnuti

ne mene

točku na kojoj spavaju tektonske ploče

i gnijezdi se topli uran iz Japana

postajem ukočena treba mi vremena

za dosegnuti vrhunac opekotina sam koja

sporo sazrijeva moraš me čekati jer živú

od nedavno ne držimo u kućama.

 

 

toplinu mjeriš brzinom mojih dolazaka.

 

hladovina će nas sve podjednako sahraniti

i kako to da nikada nisi vidio spojena dva

kraja krastavca ostavila sam prostor između

za ugriz preko kojeg ti prilazim i

ta svježina cijedi se iz grla niz kukove

do one točke koju nikada nisi vidio.

na njoj ćeš podignuti tabor lagan kao juha

ljeta ja ću ući unutra istovariti svoju dužinu

i rojeve turista koje čuvam ispod pazuha.

bit ću mokro tijelo ispred električne ograde.

 

jedino bitno bit će s koje mi strane prilaziš. 

 

 

 

 

foto: Jure Živković

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg