Anja Marković (1988., Beograd) objavila je zbirku pjesama 'Napolju su ljudi' za koju je 2013. dobila Brankovu nagradu. Diplomirala na Katedri za srpsku književnost i jezik s općom književnošću na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Donosimo ciklus pjesama Kowloon (O gladima).
It was a very complex place, difficult to generalize about, a place that seemed frightening but where most people continued to lead normal lives
Leung Ping Kwan, City of Darkness
●
Ovo mesto straha zove se Kowloon
i njegova dobro organizovana ljubav
ne poznaje granice.
Tesno je i stišano:
šaputanja su ispresecana
dugim tamnim linijama
i strast se nikada ne vidi,
ali na prigušenim prozorima
uvek će se sušiti
stidljiva, intimna groznica.
Noći su posebno melodične:
glave se kotrljaju ispod kreveta, dečji glasovi grebuckaju
po kori zaleđenih jajnika, niz stepeništa teku psovke
– tresak, ispod već sedmi dan iseljavaju
desetočlanu porodicu iz cipelarnika,
u lobanjama gore hartije.
Bacio si opušak kroz prozor, a trebalo je sebe
i nikada nećeš zaspati:
ekseri su uvek pravilno raspoređeni
u dušecima, a ravnodušnost −
nepodnošljiva i zaglušujuća.
Ali i ovde nešto raste:
oči po vratima cevastih hodnika,
rastu dečje strnjike na krovovima,
(a predveče tihi čistači savesti
stružu sa dna zaigrale leševe).
Rastu tesnaci i bezizlazi ulica,
kratkovidost prozora,
velike mašine unose trunje vazduha,
nema svetlosti nema smisla,
u lavirintu poštanskih sandučića
sahranjeni su milioni.
Iako su kapije uvek otvorene
odavde se ne izlazi:
pod nadzorom mlitavih dojki straha
zazidani smo u zamašćen vazduh.
I nemoj da misliš
da je grad, Kowloon.
To je ponor nagona, opsadno stanje tela.
A negde se svet natapa kišom
i iz zemlje niču hlebovi.
LAKO ZAPALJIVA PARANOJA
Na ivici si uvek između dva ponora
u tebi je veći, polako otiče
i nemilosrdno pritiska oznojene dlanove
kao da će probiti utrobu, prosuti se u noć
u reke nad krovovima u trule voćnjake neba
i smrt je tako lako dostupna
iako su ratovi tek našminkani jubileji
unutar ovih zidina koje su
svuda
periferija je centar nepravilnosti, osim kada kažeš: Kowloon,
ljuska uvijena u svetlost, ko otužne biljke suše se
tela obešenih, puste fabrike proizvode leševe jako malih životinja
i živ si dok iz tebe kulja katran − sve pokarano, sve spaljeno
proganjaju lica izobličena
strmoglavljena u praznine želudaca
redovi prinudno pripijenih njihovi kaputi predsmrtnih boja
podočnjaci o koje se sapliću, cepanje mesa, rasparčan osmeh
naprsline srca i pičke, proganja
zakon o prirodnoj smrti, rafal ravnodušnosti po
otvorenim ranama
lako zapaljiva paranoja
i zbogom vinogradi,
zbogom tople porodične grobnice, orhideje na prozoru,
fabrički radnici poezije, automati za bliskost
i čokoladice
cvetni balkoni su
uvek van domašaja oka
Ionako, na kraju dana
nemaš ništa do velikog prljavog meseca
nemaš ništa do voštanog ovalnog meseca
nemaš nikog.
Ivice su svuda,
a jutro se nikome nije dogodilo.
WATERBOY
sagoreo u vodi
za vreme ručka pijemo crnilo i znoj njegov
hlebove njegove mirisne pijemo,
alkohole,
tetive i nabrekle vratne žile,
sitne ožiljke od peroreza, pijemo
slankaste portrete iz očiju
korake što se iz dubina spuštaju
kad namirišu svetlosti
kad pobaca u peći umora
komadine nogu svojih
ruku svojih
kada sa sebe svuče smenu
navuče decu gonoreju prosečnost
pišamo njegov smrknut pogled,
rogove, njegovu snagu
pišamo u glasnim gutljajima dečje rođendane,
popodnevnu dremku uragan hrkanja
mrak i nagone i pokoricu leda
pišamo dvaput prebrojan novac, šake pune sisa
i ravnodušnosti
pišamo obilje
od usta do usta
osmehe
tela izbušenog krugovima
− podmetačima za čaše.
ZIDOVI ZATALASANIH MREŽA
Melanholija se mrcvari po nebu,
grla opet zatrpana jesenjim kostima.
Volela bih da smo narodno pozorište
a ne „6 i 400”, da su nam nagoni pitomi predeli Toskane,
a ne Kaluđerica.
Melanholija je, i nešto mnogo veće
zlokobno prilazi s leđa.
Možda je do praznih kašika, a možda se
nikada nije dogodilo. Svejedno,
gusto i neprohodno
nahvatalo se po prozorima
sve slobode sveta slile se
u jezero na grudima,
usne su zamrle na gorkom staklu,
a oči porasle od gladi
i svuda je bila
vlaga,
ali ne i voda,
vlaga,
ali ne okean.
Sanjali smo reke nad gradovima,
a krv nam se pretvorila
u margarin.
●
ali naši ponori su beskrajni slapovi svetlosti
snage natopljene zemljom što struje od vrhova prstiju,
mirni dani u kojima topla stada semena teku niz grla
i sve nam zaliči na dobar put prokrčen kroz tamne žitnice straha
u predvečerje klasje nam se povija na jeziku
milovano žeravicama kože – sve spaliti
lubenice s krvlju pomešne, taj slatki predah na putovanjima
prsti – polja jagoda za zalutale dečake, meksiko i
divljina što galopira talasima
tople pahulje uranjaju u more
igraju krošnje krvotoka
gore ponornice
koža je velika i tečna s vidljivim tragovima nasilja
koža je obla modrina šljiva po vratovima
prozračno tamna i gipka, crvena koža
lekovito blato nežne ruke bilja prepolovljene
kao žene u polju, prostranstva mekih kiša
udari prezrelog voća u letnje potoke
ptice praskaju iz grudi, sliva se niz koš
toplina semena,
ljeskaju alkoholi, dečaci okupani krvlju mojom
spavaju kao topla sirova jagnjad
lica su nam pomodrela od strasti i
samo se belina plašimo
ali
pocrnelo granje dublje je uraslo u tkivo s godinama
ovo mesto ti se nimalo ne dopada
nešto hladno uranja u tebe
poput mutne ivice noža u puter
kada kroz traku vida
sve potone i
ublediš kao smrt od praznine
kreveta, tanjira i
zidova.
●
Na dnu neće biti onoga što si očekivao –
ljudi se vekovima spuštaju u šahtove
iz govana izvlače tople i bele
oblaste vekne hleba.
Neće biti senki, naježenih talasa čula
ni raskoši apokalipse.
Iznenadiće te u tom rudniku tišina,
svetlost žudnje za običnim kiseonikom,
popodnevne gužve na ulicama i
lako njihanje mokrih krošnji.
Rogati vodonoša mirno će prodavati sladolede,
a tvoja materica nijedno dete neće
povesti niz ulicu.
jer dno je nepodnošljivo
samo dok ga ne probiješ.
Iznenadiće te
prozori, njihove ruke širom otvorene
ka ništavilu, spokojstvo mirenja, ali
pogotovo vatra
što gori između hladnih tuševa,
gori kroz korita tvojih presahlih reka
i gori i greje i gori i greje i uporno ne spaljuje
ni ovo prokleto telo, ni glad
ni horde belih miševa što odbijaju da ućute
i da se zauvek stope s krotkim
ravnicama u snegu:
●
moje telo me neće preživeti
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.