proza

Ružica Aščić: Dobri dani nasilja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ružica Aščić (Travnik, 1987.) studij novinarstva i povijesti završila je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Prozak za najbolji neobjavljeni prozni rukopis u 2014. godini, nagrade Ulaznica i Arteist za kratku priču, te nagrade Marin Držić za drame 'Košnice' i 'U meni raste'.



 

Dobri dani nasilja

 

Skanjivao sam se udariti dječaka, ali kada je cijela škola, cijela zajednica, cijeli mrzovoljni grad, kada su svi krenuli na mene, nisam imao druge nego sabiti ga u kut. Udarao sam ga šakama, a kada su me šake prestale slušati, dreknuo sam i pustio ga da sklizne na pod kao krpa. Otišao sam. Odjurio. Nitko nije digao ruke na mene jer nitko nema hrabrosti dići ruke na mene.

Pa ti momak ne znaš što te je snašlo, viknuo je netko iz gomile prije nego sam otvorio ulazna vrata i ja sam pružio šake prema staračkom glasu i četkastim brčinama. Pružio sam ruke prema svima, ali ozbiljna gomila je uzmakla.

Što ste hrabri, eh. Vidi ga, leži na podu, a bojite se prići mu. Galamio sam, a svi su odmicali svoje čiste obraze od mojih očiju.

Noć se približila, dan je odlepršao sam od sebe. Kada sam zatvorio oči? Tko je izliječio moju polomljenu lubanju? Zrak je titrao u ljetnoj noći koja tolikima nije donijela ništa, a u moju glavu smjestio se adrenalin. Pulsirao sam. Šake su se vrpoljile na pokrivaču kao nervozne ptičice. Što si učinio ludi čovječe? U šakama sam skrivao mala gnijezda. Golim rukama mogao sam poubijati cijeli grad i postati čovjek koji je kadar prijetiti cijelom svijetu. Mogao sam minirati cijeli svijet i opet nitko ne bi pronašao moju tajnu lokaciju. Bio bih u zemlji u kojoj stvaraju i izvoze ovakve poput mene. Tko bi me našao?

Dušo, mama će te zaviti, javila se mama.

Mulče, opet si se tukao, rekla je sestra.

Netko će te presresti i tu će biti tvoj kraj, rekao je otac.

Tiho, tiho, tiho, šaptao sam, a tišina me već petu noć nije željela uzeti pod svoje. Nisam znao kako osloboditi mjesto tišini da se smjesti pored moga srca i ušiju. Mislio sam o sutra i gradu. Mislio sam o djevojkama, a posebice sam mislio o finim djevojčicama koje opet neće vjerovati što je u mene ušlo. Neće mi htjeti posuditi bilježnicu i okrenut će svoja glatka lica od moga. Naciljat ću gumicom njihove trepavice i pogoditi ih ravno u oči. Otet ću im školske torbe i knjige pobacati u grmlje. Bit će to dobri dani puni nasilja.

Tuče se kao najveći klipan, a nekad je bio tako fin, reći će netko.

Tri godine nije vidio knjige, a sada je najpametniji.

Jedne subote smo se napili i on je bio sasvim dobar. Posudio je cigaretu od dečka kojem je danas polomio ključnu kost.

Pa taj lik je gad, reći će netko iz gomile naposljetku, taj dečko od prve godine ima psihopatske oči. Izdaju ga psihopatske manire. Nitko nije lud da se petlja s osobom koja je u stanju drugima lomiti kosti.

 

Danas je starac u dućanu prolio mlijeko, ostavio tetrapak na podu i produžio dalje kao da nije učinio ništa. Cijeli svemir se srami ljudi koji hodaju njegovim površinama. Uzeo sam mlijeko i hodao za starcem kao pokvareno dušobrižničko stvorenje. Nisam ga želio maltretirati, nisam želio ništa s tim čovjekom. Svejedno sam zakoračio tamo. Mojih 16 godina više je nego njegovih 77. Moj život počinje, njegov završava, a ipak je on taj koji nije naučio ništa.

Ludi čovječe, eh, rekao sam mu i bocnuo ga s leđa.

On se pravio da ne zna o čemu je cijela priča, a ja sam mu tutnuo mlijeko u ruke i na kraju je platio zveckajućim sitnišem. Prema blagajnici je isturio klimave zube i nasmiješio se kao da nije zgriješio. Kasnije smo sjeli na piće i ja sam saznao njegovu životnu priču. Kako se rodio u zabiti, kako je bježao preko granica, kako je plivao po muljevitim rijekama da spasi golu kožu, kako je odrastao u obitelji koja nije bila iste vjere kao njegova prava obitelj koja je završila u nekom bijednom logoru, kako je danas praktički slijep, kako je dovoljno hrabar da živi sam i kako i dalje traži ženu.

Smijao sam se. Starac se također smijao. Bili smo dječak i starac koji provode dan skupa i smiju se. Iako ni starcu ni meni nije bilo do smijeha, ludovali smo na osunčanoj terasi. Drugi su nas gledali i zavidjeli nam, a mi smo pričali o svojim životima koji su bili odvažni i ispunjeni ludim stvarima.

Dan je u svojoj bijedi gomilao događaje i kada je sedmosatna nastava na kojoj nisam bio završila, krenuo sam kući. Prije nego sam ušao u svoju ulicu, uvukao sam se u dvorište žene koju sam poznavao i koja je svoju smjenu odrađivala u tvornici riba. Ugmizao sam kroz prozor kupaonice i i ušao u dnevni boravak u kojem je sasvim sam sjedio mali dječak u adidas trenirci. Izgledao je kao nogometaš skupljen u veš mašini. Kada me je ugledao, počeo je vrištati. Ja sam mu začepio usta i natjerao ga da me odvede u kuhinju da zajedno nešto pojedemo. Bilo je besmisleno od tako malog djeteta tražiti novac. Bilo je nerazumno preturati po kući pred njim. Pogledali smo zajedno crtani film i ja sam se izvukao na isti način iz kuće na koji sam i ušao. Bio sam sit, ali razočaran. Nisam imao ništa protiv djece, ali imao sam osjećaj da gledaju kroz mene, da pogledom mogu skenirati cijelu moju unutrašnjost. Više nisam znao što sam točno želio. Uputio sam se kući, ali nije mi se sviđala pomisao da me netko tamo čeka, da me netko nešto pita.

 

Pa ti mama izgledaš najbolje što si godinama izgledala, rekao sam kada sam došao kući. Sestru sam poljubio, ali ona normalno nije željela moju ljubav.    

Najveći neprijatelj svijeta ne može te mrziti više od mene, rekla je. Mama ju je gledala. Ja sam je gledao kao da joj zamjeram, ali protiv nje nikada nisam imao ništa. Bila je lijepa i uzorna učenica, godinu dana starija od mene i moglo se reći da je pametna. Razumjela je stvari koje ja nisam. Na primjer, sve o biologiji i staničnim diobama, sve o matematici i vektorima, sve o fizici i akceleraciji. Nešto što se ja nisam trudio razumjeti, a ona nikada nije željela to znanje prenijeti na mene.

Ti si magarac koji ne razumije.

Ti si odurna gorila koja koristi šake i sve moje prijateljice bježe kada te ugledaju na cesti.

Eh, rekao sam. Pa ja sam fin. Nekad se pohvatam s nekim poslije škole, ali načelno sam fin. Neka mama kaže da se svako jutro lijepo počešljam. 

Kupovao sam sestru koja se nije mogla kupiti. Njoj sam se jedino izmicao na hodniku. Na njezino lice sam prvo mislio kada bih napravio nešto loše. Napisao sam joj pomirbenu pjesmicu Kako se gospodična Mirta osjeća danas, ali ona ju je poderala toliko da se više nije mogla zalijepiti.

Netko je premlatio nekog jadnog momčića u školi, rekla je mama. Ti si jučer cijeli došao krvav. Rekao si da si se strmoglavio niz željezne stepenice. Da je bilo sklisko. Cijeli grad priča da si neiživljeni klipan i da te mama i tata nisu odgojili.

Možda i niste, rekao sam.

Sigurno niste, rekla je sestra.

 

Hodao sam po koncertima, ali nijedan mi nije pružio zadovoljstvo. Vrištao sam u snu, ali vrata i zidovi hvatali su zvukove i gušili ih u svome tkivu. Uvijek bih sam sebe uljuljao u san. Pjevao sam pjesme koje su me smirivale u djetinjstvu. Nožićem sam zarezivao crtice po drvenom namještaju u svojoj sobi, ali vrijeme je nadilazilo mene i moje crtice. Nisu značile moju visinu, nisu značile moje uspjehe, nisam brojao izlaske i nisam brojao djevojke. Bio sam sakriven pod pokrivačem i naglas sam izgovarao riječi bez reda i smisla. 

Imaš vene na šakama kao odrastao čovjek, rekla je jedna djevojka. Hodali smo poslije škole do kafića u kojem se moglo igrati na slot aparatima. Bila je jedina djevojka koja se željela družiti sa mnom i nije bila naročito lijepa. Govorila je da voli kada nekoga naprašim. To su uzbudljive stvari. Škola prodiše kada se pusti krv. Ja sam pričao koga bih još volio prebiti, a ona je dodavala imena sa svoga popisa. Bila je anemična djevojka koja nije mnogo pričala. Vrisnula bi kada bi joj se učinilo da je neka situacija uzbudljiva.

Dosadno mi je. Dosadno mi je. Dosadno mi je.

Kada je u jednom danu približno deset puta ponovila da joj je dosadno, otpravio sam je kući. Nisam je želio vidjeti. Saznao sam tko su njezine prijateljice i njih sam vodio na slot aparate. Mučio sam je pogledom. Počeo sam mrziti djevojku prozirne kože koju je već s petnaest godina zamorio život.

 

Dragi momče, od tebe neće biti ništa ako ovako nastaviš, rekao je duhanskim dimom obavijen ravnatelj škole. Odletio sam tako visoko. Šetao sam od jednog kabineta do drugog. Svaki dan visio sam u njegovom uredu i nas dvojica ubijali smo se od dosade. Prošao bi sat vremena u šutnji i on bi me otpravio iz svoga kabineta. Bio je dobar čovjek kojeg je sasvim sigurno čekala skora smrt. Izgledao je daleko najnemoćnije u školi. Žuta koža i kolutovi oko očiju. Mogao sam ga ucijeniti nasiljem. Dahom sam ga mogao otpuhati.

Škola je odumirala. Barem pet profesora izgledalo je kao da proživljava svoje posljednje dane na zemlji. U nekim trenucima sam ih sažalijevao, a u drugima mi je baš zbog njih sve odisalo bolešću. Mirisalo je na duboku starost i džempere koji dugo stoje u ormaru. Da ih se gurne prstom, iz tih ljudi iscurio bi posljednji atom energije.

Pa ja sam najhrabriji u školi, rekao sam. I to je nešto. Vidjeli ste da mogu prebiti svakoga i da me se svaka jedinka škole boji.

Ravnatelj je uvrtao brke. Pored njega na podu ležala je ispružena štaka. Ono za što sam mislio da je smrtni hropac iskobeljalo se iz njegova grla. Tražio je da ga podbočim i ja sam to učinio. Krenuli smo ruku pod ruku iz njegova kabineta prema zbornici, ali odmakli smo svega nekoliko metara. Skljokao se. Bio je težak i pun vode. Proklazio je kroz odijelo i ja nisam imao druge mogućnosti osim da ga ostavim na podu i odem. Sjurio sam se niz stepenice i pobjegao u grad. Bio je ovo loš dan, ali sunce se razmetnički pokazivalo na sve strane.

Hodao sam po dućanima i tražio neodgovornog starca s mlijekom. Uvukao sam se kroz prozorčić kupaonice i pokušao naći dječaka koji gleda crtane filmove.

Na kraju me presrela sestra.

Ubio si ravnatelja, mutavče, rekla je i dala se u plač.

 

 

 

Rasporedili se i potukli

 

Kao vojnici na crti bojišnice rasporedili smo se po stanu. Ja krakate noge s jedne strane, ti đavolske oči s druge. Tukli smo se, nikada nisam mogao lagati da nismo. Ljubavi je bilo slabo. Količina ljubavi bila je beznačajna među nama, govorio sam nekome, a taj netko me je slušao samo s pola uha. Ipak smo si nas dvoje značili više nego su nam značili drugi ljudi. Kopali smo bunare i jedno drugo bacali unutra. Nazivali smo se kada nam nije bilo dobro, a s druge strane bila je paljba riječi. Mukotrpna mast sasuta u slušalicu. Dan koji nema hrabrosti proglasiti svoj kraj.

Ljubav je zapravo mržnja, vidio sam grafit u gradu, zelen i nepravilnim slovima ispisan, i složio se s njime. Možda sam ja ispisao taj grafit. Možda je ta ulica bila ulica kojom je prolazio jedan jedini čovjek, a taj čovjek mogao sam biti ja. 

Rasporedili smo se, a već u sljedećem trenutku oborila si me i debelim tijelom držala pritisnutog o pod. Nisam se hrvao. Kako bih imao volje hrvati se s razjarenim bićem? S nečim iz čega sipa nervoza kao iz raspuknute vreće brašna. 

Fuj, rekao sam.

Fuj čime odišeš!

Gnječila si me, a skoro i udavila, ali nisam pustio glasa. Ja sam moderan kauboj. Ja sam fukara s dobrim stanom. Nikada ne bjesnim bezveze. Za svoje razloge pronađem viši cilj, a logika je gotovo svaki put na mojoj strani.

 

Betonski plato pod mojim prozorom toliko je često tema mojih misli. Magnetsko polje koje se smjestilo deset katova ispod mojih očiju, mamac je kakav nisam osjetio u životu. Ti si me obećala baciti ako stvari krenu krivo. Voljela bih biti tvoj morbidni izbavitelj, rekla si kada smo zdrava razuma i svježih misli sjedili za jutarnjom kavom i jeli kroasane iz vrećice prepune aditiva. Voljela bih biti osoba koja će te otpraviti na posljednje za tebe sigurno mjesto. Smijali smo se mojim lošim mislima i tvome izbaviteljskom planu. Ima već mjesec dana otkako se nismo smijali i otkad nismo iskreno razgovarali o smrti.

Ja bih bila osoba koja živi na tuđim grbačama, rekla si. Htjela bih biti lijena, ali da na van ne izgleda da sam lijena, da moja lijenost ima ozbiljno opravdanje, da budem potkovana teorijama i da je logika zbivanja na mojoj strani. Htjela bih da izgleda da radim, ali da zapravo ne moram ništa. Da šetnja gradom ili šetnja psa izgleda kao rad. Da nikada ne vidim ured i korporaciju.

Kada sam te pogledao i zabezeknuo se, svoju ideju predstavila si kao varku za naivne. Opet smo se trebali potući, ali bili smo umorni. Tvoj nos odjednom je popustio i iz njega je potekla prehlada, mali virusi koje si nahvatala dok si bila s drugima. Dok su te drugi, kako si rekla, štitili i dok ste provodili dane svojih života.

Opet smo ludovali.

Opet nam je u životima ponešto bilo dobro.

 

Fukaro, ti u životu nemaš ničega. Tako si govorila kada bi te preuzela ljutnja. Nekada si bila dobronamjerna, a nekada bi te cijelu obuzela nepatvorena zloba. Fukaro, sve što u životu imaš lažni je sjaj. Jedno jutro hodali smo hodnicima tvoga fakulteta, ti si kačila letke za moderni ples i pozdravljala ljude koji su imali neiskusne oči i blaga lica. Disao sam loš zrak svuda oko sebe. Bilo je toliko trenutaka u kojima bi iz zraka nestalo sve kvalitetno i u kojem bi ostala jedino suhoća. Ti nisi imala problema sa suhim zrakom. Nisi imala problema s trčanjem za autobusima koji ti namjerno ne bi željeli stati, s ćaskanjem s kondukterima koji su posljednji lijep dan proživjeli prije dvadeset godina. Moj problem sa svijetom bio je temeljit i sveobuhvatan. Moj najveći problem bila je tvoja urnebesno dobra volja. Tvoj opak, ali društven karakter.

Što te fukaro dovelo k meni?

Ti si me dovela k sebi.

Zbog čega ostaješ pored mene?

Nemam kako drugačije, pa ostajem.

 

Kasno sam pohvatao konce. Bio sam kasni cvjetač. S mamom nikada nisam razgovarao o stvarima seksualne naravi. Nikada me nije uputile na dobre ili loše djevojke, ali svejedno sam u nekom džepu grada pronašao tebe. Najprije sam zario ruku u nesnosno meko tkivo. Potom sam odustao, pa nakon nekoliko mjeseci gurnuo ruku u toplu, platnenu tkaninu i izvukao tebe. Sjećam se da je bila zabava, da je zabava trajala i da si ti spavala na klupi kao beskućnica. Završio je koncert benda Woven Hand koji nikada nisam slušao i o čijoj muzici nisam znao ništa. Očito nisi bila beskućnica i očigledno nitko od prisutnih koji su se vrzmali nije imao namjeru probuditi te i uzeti pod svoje. Ja sam ti tepao. Podigao sam te i odnio kući. Greška je grada što nam daje prilike. Mi tragamo, a on nam nudi. Grad nikada nije bio taj koji me je spriječio. Nijedan čovjek kojeg sam upoznao nije mi ponudio dobru opciju, nije me usmjerio u okrilje nečega toplijeg od sunčanog dana na buvljaku, luđeg od rock koncerta, svečanijeg od misnog slavlja. Nijedan čovjek kojeg sam upoznao nije mi ostavio dovoljno mjesta da naprosto budem dobar, da budem duša od čovjeka kakvu svi priželjkuju u svojoj blizini.

 

Kompanija u kojoj radim učinila me je grozno sitničavim. Tvoje batine su mi izobličile lice. Bojim se, a ponekad, u nekim sasvim ugodnim noćima, bojim se priznati da se bojim. Jednom si me natjerala da iz gradskog parka iskopam cijeli grm ruže. Otišao sam i vratio se praznih ruku. Za tebe sam činio sve. Gurnuo sam te u ruke nekog tipa jer si tako poželjela za svoj 22. rođendan. Provedimo nas dvoje s onim tipom barem jednu noć, rekla si i ja sam pristao. Tip snenih očiju i odlutalog mozga također je pristao. Na kraju ste ostali ti i on, a ja sam završio u svome stanu. Otjeran i ponižen. Što mi je trebalo? Šetao sam stanom kao ostavljen ptić i tu noć za mene nije bilo sna.

Samo betonski plato.

Dobra dušice, za mene je tu noć u igri bio jedino betonski plato.

Slušao sam vrisku klinaca i ona nije prestala do tri ujutro. Kakva se raspuštena djeca deru s druge strane do zore? Tko su roditelji toj djeci? Želio sam u rukama imati previše posla, ali tu noć nije me pronašla nijedna obveza. Htio sam da me netko nazove i pošalje na poslovni put, ali u mojoj kompaniji nije bilo takvih stvari. Ništa nije iskakalo kao iz vreće. Ništa nije bilo nenadano ili puno rizika. Stabilnost je bila ta koja za čovjeka predstavlja jedinu opasnost. 

Kada si stigla kući izrazio sam nadu da si dobro proslavila svoj 22. rođendan.

Jesi, rekla si odsutno. Naravno da jesi. 

 

Nisam se želio buditi, a ipak sam svakodnevno odlazio na posao. Uvrnute, groteskne face, lošeg vida i lošeg sluha, samo sam bio sposoban za svađu s ljudima. Tjerao sam situacije do apsurda. Stvarao sam situacije pogodne za svađu i do iznemoglosti tražio svoja prava. Htio sam biti izbačen i prezren. Tražio sam masnu lovu za nešto malo što sam obavljao. Krio sam se po uredima i svoje vrijeme rada reducirao s osam na pet sati. Opet je bilo previše. Opet sam kući dolazio oznojen i opak. Svi predmeti koje sam posjedovao u stanu bili su drveni. Staklene čaše i staklene vaze i sva stakla koja nisu bila prozori porazbijao sam u trenucima psihičke bijede. Laćao sam se svega što mi je dolazilo pod ruke. Laćao sam se tebe, ali uvijek si bila jača. Ti bi uzela mene i zavitlala prema prozoru. Bila si toliko jaka da si me mogla na leđima nositi deset katova. Ja sam se bojao. Ja sam čovjek koji je vječno osjećao tinjajući strah u glavi, koji se plašio najgoreg, a kojem je najgore čučalo na otiraču pored vrata.

 

Kao vojnici na crti bojišnice ti i ja raspoređujemo snage. Ja imam riječi koje sam zapisivao. Sve što sam pronašao o tvojoj prošlosti odlučio sam iskoristiti protiv tebe. Da si bila s tipovima duplo starijim od sebe, da si se izležavala po jahtama u Opatiji, da si obišla šest država na tuđi račun, da su te se odrekli tvoji najdraži. Ti si na mene navalila fizičkom snagom. Sirova pračovječja snaga utočište je pronašla u tvojim šakama. Udarala si me i udarala i udarala. Brani se čovječe, vrištala si. Brani se mamlazu smotani i nesposobni. Ja te nisam mogao skinuti sa sebe. Obećao sam izbaciti te iz stana, ali znao sam da ću promijeniti mišljenje kada siđeš s mene.

Volio sam te.

Volim te nilski slone, zatepao sam ti u trenutku najgoreg očaja.

Povucimo lajnu, rekla si oznojena. Sjeli smo. Opet smo se vješali jedno po drugom, ali ovaj puta iz nas je progovarala ljubav. Vjerovao sam da u tebi mogu raspaliti gnjev kakav bog nije raspalio po svojim biblijskim nepodobnicima. Volio sam te kao bog prijestupnicu. Uvijek sam ti pomagao i spašavao te iz ralja svega.

A ti?

Koje dobre stvari si prokleto ti učinila za mene?

Vrisnuo sam, podigao se i opalio ti ćušku. Ti si za jedan tren učinila isto.

 

Susjedi nas gledaju kako smo nesrazmjeran i loš par. Ja tanak i štrkljav, ti glomazna i uvijek me vučeš nekamo. Svaki dan smo na mjestu po tvojoj volji, ti povlačiš konce koji određuju naše živote. Tučeš me kao vola, a ja šutim. Nekad umiremo od smijeha, ali uglavnom nas jede mrzovolja. Otputovali bismo negdje, ali to se ponekad čini teško i naporno. Prevazišli smo želju za razgledavanjem. Nadrasli smo sve osim grada kojeg smo prezreli još prvi dan.

Bogohuljenje je to što smo skupa.

Ako se razdvojimo, poletjet ću nosom na betonski plato.

Ako se odlučimo razdvojiti, prije toga ću te gurnuti.

 

Kada je sišla noć i kada sam na sebe stavio ogrtač, shvatio sam da je nestao sav novac koji sam mjesecima spremao u kutiju u kuhinji. Sav jebeni novac koji slažem kao sirotinjski očajnik planuo je u nečijim rukama. Tražio sam trag, ali osim moga novca, u stanu više nije bilo tvojih stvari. Nije bilo kaputa okićenog mačjim dlakama, nije bilo knjige s receptima, a bome nije bilo ni malog ukulelea na kojem si svirala gadne pjesme o ljubavi. Ničega što si smatrala vrijednim više nije bilo. Tebe nije bilo, mog novca nije bilo, a mene je sutradan čekao rad. Čekala me je siva fleka istoga. Jedna stolica, jedan radni stol i svađe koje su poprimale obličja bijesnih pasa. Imao sam u sebi svačega gadnoga i ti si me napokon ostavila.

Plakao sam. Smijao se. Otvorio sam prozor, ali noge nisu željele poletjeti u zrak.  

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg