proza

Davor Ivankovac: Retrovizor

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) studirao je na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju, prozu i književne kritike, a dobitnik je i nekoliko književnih nagrada. Poezija mu je prevedena na nekoliko jezika i zastupljena u nekoliko domaćih i regionalnih antologija. Objavio je zbirke poezije Rezanje magle (2012.) i Freud na Facebooku (2013.).



 

Retrovizor

 

 

Zasvijetlila je brojka 11 i vrata lifta su se otvorila. Pas je istrčao u polumračni hodnik i zbunjeno počeo tražiti izlaz; krenuo je nekoliko stepenica dolje, zatim se vratio, pa krenuo gore, njemu kraj nogu nazad u lift, a onda opet u hodnik. Isprekidani lavež odjekivao je praznim stubištem. Uspio ga je smiriti dovoljno dugo da mu supruga otključa vrata stana. Pas je protrčao kraj njenih nogu, kroz predsoblje i dnevni boravak i očito privučen danjom svjetlošću skočio kroz otvoreni prozor. Tada je sve počelo, sjetio se Ivan, više nije bilo oslonca, zaljuljao se svijet, tlo pod nogama, zgrada i bilo je samo pitanje gdje će i koliko uspješno prizemljiti.

Navečer su pokušali voditi ljubav, a onda su, svatko s vlastitom krivnjom, jednako bezuspješno pokušavali zaspati. Praveći se da spava, slušao ju je kako se nekoliko puta okreće u krevetu, kako se ustaje i navlači spavačicu preko golog tijela i odlazi u kupaonicu. Tušira se. U kuhinju. Pali televiziju. Vraća se u krevet. Gasi alarm i odlazi na posao. Ideja da nabave ljubimca bila je njegova, Snježana je odmah bila skeptična. Oboje rade, ne uvijek u istim smjenama i ljubimac bi često ostajao sam, bez nadzora, a platiti nekome bilo je ipak previše. On je smatrao da bi mu balkon bio dovoljan, dok se netko od njih ne vrati i izvede ga u šetnju. Ja mu neću po stanu skupljati govna, govorila je, sjetio se, to mi najmanje treba kad se vratim umorna i gladna ili ujutro čim progledam. Tvoj pas tvoja odgovornost, rekla je. Moj pas moja odgovornost, rekao je. Naučit će ga na kutiju s pijeskom na balkonu i neće biti nekih velikih problema, mislio je. Lavež i susjede mu nije spominjala, srećom, protiv toga ne bi ništa mogao.

Idućeg jutra stajao je na prozoru mirišući isparavanje iz šalice i gledao ju kako odlazi prema autu, na parkiralištu preko puta, pred nasuprotnom zgradom. Činio je to dosta često u tih osam godina braka, osam godina koliko žive ovdje. U početku znatno češće, pomislio je. U uskoj crnoj suknji još uvijek je zanosno njihala bokovima i mogao joj je točno zamisliti ljubavnika, oženjenog tipa iz susjednog ureda, uvijek u sličnim košuljama i cipelama, s brkovima nejasnog povoda… zapravo, izgleda otprilike kao ja, pomislio je gledajući si mutni odraz u prozorskom staklu, a njegova žena jamačno je potpuna suprotnost Snježani. Na trenutak je osjetio trnce u preponama, neku nejasnu, maglovitu želju da joj priđe straga ili se isprazni nad lavaboom i pogled mu se preko njenih bedara i leđa uspne do petoga kata nasuprotne zgrade gdje je živjela Marija.

Stan je još bio u tami, veliki balkonski prozor i vrata dnevne sobe, kao i prozorčić kupaonice. To nije bilo čudno, znao je, Marija je radila drugu, ustat će se tek za sat ili dva i onda ga pozvati. Želja u njemu se pojačala, konkretizirala, jasno je pred sobom vidio njenu spavaču sobu onako kako mu je jedino bila i poznata: gledano s kreveta, lijevo je bila starinska komoda od tamno smeđeg drveta s ovalnim ogledalom gore u sredini, prepuna šminke i donjeg rublja; nasuprot veliki ormar koji je popunjavao gotovo cijeli zid; desno prozor s uvijek spuštenim roletama. Gore luster žute boje, s jednom žaruljom. Vrata su bila s lijeva, kraj komode. Marija se nakon seksa odmah odijevala i to mu je više godilo nego da gola hoda po stanu. Govorila je da je predebela za pokazivanje, sjetio se, ali njemu se činila savršena. Promatrao ju je kako se saginje i skuplja odjeću, diže jednu po jednu nogu navlačeći gaćice pa hlače, izvija se zakopčavajući grudnjak dok joj se lijepe male grudi jedva primjetno njišu i drhte. Bio je to obrnuti striptiz, koji ga je jednako uzbuđivao.

Snježana je davno zamakla autom na kvartovskim cestama i prolazima, već je vjerojatno bila kod izlaza na glavnu cestu, nedaleko nadvožnjaka, svojim karakterističnim pokretima glavom i ramenima, koji su mu bili tako poznati i dragi, gledala promet lijevo i desno, pa se brzo, ali oprezno uključivala. Vjerojatno nije palila radio, mrzila je radio u vožnji, ta njegova navika išla joj je na živce, kao njemu one mirisne kartonske jelke i slični ukrasi od kojih mu se dizao želudac. Njene nagle pokrete glavom prilikom vožnje pratilo je i zamahivanje crnih kovrča, što mu je, uvijek kad bi bio na suvozačevom mjestu, donosilo ugodan, poznati miris šampona i parfema. U prizor Marijine postelje iza kapaka oštro mu dopru njeni mirisi, kava koju je običavala kuhati nakon seksa i hladna šalica u ruci.

Na horizontu kao da je eksplodirala atomska bomba, jutarnje sunce ga je zaslijepilo kada je otvorio oči. Ali potpuno razdanjivanje bilo je prividno, jutro je dopiralo prvo na gornje katove, među zgradama i parkiranim automobilima još je vladala polutama, radnika jedva da je bilo više negoli prije pola sata. Daleko dolje, učinilo mu se da u svitanju vidi mrlju na asfaltu, ali bila je to sjena nečega, lokva neke davno zaostale kiše, rosa, poklopac šahte. Čuo se samo klopot teretnog vlaka, potom voda u cijevima, posvuda uokolo, stanari zgrade su se budili, lupali vratima, klompama i vodokotlićima, tjerajući nuždu kroz zajedničke zidove i stropove, posvuda uokolo njega spuštala su se govna, klizila i padala, na trenutak ih je vidio, iza kupaonskog ogledala i bračnog uzglavlja, kraj TV-a i štednjaka, iznad juhe i kruha, iza frižidera i kroz špajzu, njihova i njegova, padala su govna.

 

Plan je bio da prije zore dođu u blizinu Markove vikendice, nedaleko koje je prolazio kanal za odvod i navodnjavanje okolnih njiva; uz malo sreće, njime bi mogli brzo napredovati i tijekom cijeloga dana, ukoliko voda nije preduboka. Posljednjih tjedana palo je jako malo kiše i nimalo snijega, što je Ivanu budilo nadu. Kada su se uspeli iz jaruge našli su se na opustjelom puteljku između kukuruzišta. Ravnica je ovdje bila blago valovita, što je u ovakvoj situaciji jednako pomagalo koliko i odmagalo. Odatle bi se za dana, u proljeće i zimu, vidjelo daleko naprijed i posvuda uokolo, ali sada je neobrani kukuruz zaklanjao pogled – u tami se jedva i sam taj kukuruz nazirao. Marko ga dodirne po ramenu i pokaže glavom prema iza. Ivan pogleda. S nekoliko kilometara udaljenosti vatre u stanovima mogle su se činiti kao žučkastocrvena svjetla, da nisu tako divljački titrale i palacale gore, preko okvira prozora.

Procijenio je da gori barem trećina stanova u svakom neboderu, osobito na gornjim katovima, a dimovi iz njih stapali su se u jednu golemu tamnu krestu iznad, čiji su se obrisi jasno nazirali na nekim čudom manje crnoj pozadini noći. Nije mogao odagnati osjećaj krivice. Još jučer su stambene zgrade bile teško oštećene, ali nisu gorjele, osim povremeno, sporadično, pokoja soba. No kad su se grupirali među njima, njih dvadesetak, i nastavili pružati otpor pješadiji i oklopništvu, isprovocirali su konačni artiljerijski napad.

Neprijatelji su prvo tenkovskim topovima, ručnim bacačima i protuavionskim mitraljezima s rastojanja od jedva dvjestotinjak metara pucali u niže stanove, nosive zidove i podrumske otvore, a potom jurišali s automatskim oružjem. Ivanovi suborci skidali su ih puškama, ručnim bombama i snajperima iz nekoliko zgrada, neprekidno bježeći iz stana u stan, s kata na kat, brojeći posljednje metke. Kada se sa šestoricom ljudi odlučio povući kroz izbušene limene garaže, dolje prema krivudavim uličicama romskog naselja, ispresijecanog cestama, prugama i nadvožnjacima već je bilo predvečerje. Što je bilo s ostalima? Nakon samo pola kilometra, formacija borbenih aviona obrušila se iz oblaka, ravno nad njihovim glavama, gledali su kako ispaljuju rakete dolje prema neboderima, da bi se odmah vinuli nazad gore u oblake. Bljeskovi i detonacije po gornjim katovima, jedna za drugom. Lijevo i desno od urbanog središta malo šta se moglo vidjeti s uzvisine među njivama, tek povremeni bljeskovi i kreste dima. Bolnica je bila znatno desno, na još nižem terenu blizu rijeke i odavde je nije mogao vidjeti. Nadao se da ne gori i da su ljudi tamo na sigurnom, da je Lidija na sigurnom. Kao viša medicinska sestra i voditeljica jednog odjela trebala je biti. Upoznali su se pred nepunih godinu dana na otvorenju jedne robne kuće, dolje u samom centru grada, sjećao se, u popriličnoj gužvi, kada su posegnuli za istim komadom odjeće - ona za sebe, on za ljubavnicu – nasmijali su se, pitala ga je što će mu to, za ljubavnicu rekao je, na što se ona još jednom iznenađeno nasmiješila. Popustit ću jedino ako mi dopustiš da to kupim tebi, rekao je, sjetio se, tako nešto. Naravno da nije pristala, ali nije ni on odustao, pa joj je tjedan kasnije banuo u ordinaciju s cvijećem. Dok je čekao na pultu za prijem uputnica da se napokon odluči i uzme taj buket iz njegovih ruku netko ga je dodirnuo po ramenu. Kada se okrenuo ugledao je siluetu čovjeka na rubu susjednog kukuruzišta. Nešto kao sitna kišica je počelo padati, ali nije bio siguran, mogao je to biti i znoj, ili su vatre i svitanje malo potisnule tamu, dovoljno da vidi zaobljeni rub šljema na nečijoj glavi, ali ne i lice, oči, nos i usta, možda je čovjek bio okrenut leđima ili je to bilo strašilo u njivi, nije mogao znati. Polako, veoma polako, pogledao je lijevo i desno. Marko je i dalje gledao prema gradu. Činilo se da se ne namjerava pomaknuti.

 

Kasnije mu je prijatelj veterinar pričao da se to povremeno dogodi sa psima. On je govorio kerovi. Nisu svi kerovi svjesni da se lift pomiče, pa kad se vrata otvore nađu se u malo drugačijem okružju; dolje gledaju u parkiralište i travnjake, vrata se zatvore, vrata se otvore, ugledaju mrak, stepenište, skučen prostor. Jednom je jedan dobio epileptični napadaj, kakvi su mu se nakon toga doživotno ponavljali, rekao je prijatelj, sjetio se Ivan, nisu svi kerovi jednako psihički jaki, kao ni ljudi. Mislio je o tome silazeći niz stepenice. Bio je to najsigurniji način izbjegavanje onih koje nije htio susresti, a pouzdano je znao da se penju liftom. Ima i takvih ljenčina poput Dragana, koji se na četvrti kat penje liftom, neki možda čak i na treći ili drugi. Takvi znaju što žele od života i biraju samo prečice. Uvijek znaju poprijeko, pa okasne. Jedino se u prizemlju nije moglo nikoga izbjeći, dolje uvijek žive starci, djeca i unuci kupe im stanove u prizemlju, a starci su skloni špijuniranju, blicaju špijunke, miču se zavjese, pa kad ugledaju odabranu žrtvu za taj dan, žure se otključati. Tobože idu do poštanskog sandučića. O, susjed, opet se srećemo, dočekala ga je starija gospođa iz prizemlja. Da, opet. Šta kažete na najnovije vijesti?, pitala je. Ništa, nisam gledao. Nije znao što bi rekao na automobil-bombu kraj terase nekog kafića. Bilo ih je iz dana u dan sve više i sve više mrtvih civila.

Europa se činila nemoćnom, i neodlučnom, barem zasad. O tome se nije imalo šta pričati s njom, staru su zanimale samo bračne svađe i prevare, švaleraj, kako je zasigurno govorila. Vani je zastao i pogledao u nebo, a zatim uokolo preko parkirališta. Koji tjedan kasnije našla je Marijinu stidnu dlaku na njemu. Svjetlija i ovelika, nesumnjivo nije bila njena. Nije pokušavao objasniti, opravdati se, lagati, ništa. Sve je bilo brzo gotovo, čak se i radovao, no suživot s Marijom u koji se ubrzo upustio bio je nastavak prijašnjega, produžetak, a na kraju produžetaka penali. Stativa. Svi još drže dah. Možda sam trebao nabaviti mačku, pomislio je ugledavši jednu kako se prikrada između automobila. Samostalne su, svojeglave i nadasve pametne. Mudre. Ne laju na prolaznike. Ne rade za državu. Sve slobodne sate nakon posla provodio je pred televizijom, a što je televizor više pričao, to je šutnja među njima bivala sve češća i sve duža, dok se nije pretvorila u posvemašnju. Nekakav nejasan osjećaj krivnje obuzimao ga je u svakoj prigodi, bojao se reći ili učiniti bilo što, čak i čitati, sve se činilo pogrešnim za taj trenutak. Knjige je nakon tri mjeseca ostavljao dopola pročitane, započete rečenice nije ispisivao do kraja. Najveću pomutnju unosili su ženski likovi njegovih fikcionalnih pokušaja, ali nije znao kako tome doskočiti. Snježana je u njima vidjela sve bivše ljubavnice, Marija sve buduće. Tijekom jednih ljetnih praznika na brzinu je napisao tri odulje novele bez ženskih likova, da bi izbjegao sve neugodne rasprave i sumnjičenja. Kritika ga je sasjekla. Impotentan pisac, govorili su. Kastriran, prisnažio bi sam. Tako da je digao ruke od svega i posvetio se isključivo školi, nastavi i svojim učenicima. Impotentnom maštanju pod tušem, svakoga jutra i svake večeri. Debela školska knjižničarka koju nije ni upoznao, mršava vjeroučiteljica, Snježana. Doista, bilo je nekog potisnutog uzbuđenja, neke napetosti u iščekivanju te mizerne učiteljske plaće, prvi dani u mjesecu bili su dani želje, potencije, istinskog uzbuđenja. Jedva sputavane erekcije u zbornici i učionici, u javnom prijevozu, trgovinama i bankama. Dan je bio vedar, sunce već visoko i nesumnjivo su mnoge oči gledale s balkona i prozora na parkiralište između četiriju stambenih nebodera. Nije ga bilo briga. Uočio je traženi plavi auto skroz na desnoj strani i pružio korak. Ako sam sada slobodan, pomislio je jednog od onih dana, sjetio se, zašto imam osjećaj da mi stopala tonu, kao da hodam po pijesku ili svježem vrelom asfaltu? Prišao je parkiranom autu i popišao se po vozačevim vratima, bravi i retrovizoru. A onda je nastavio polagano kroz mulj. 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg