poezija

Prijelaz za divlje životinje

"Meni se čini da nema dobrog pisanja ako ne pišete o onome što vas duboko dira i paralizira, jer talenat, ako ga ima, u tom slučaju može dati najviše od sebe. Pri tom ne mislim da priča mora biti tragična i potresna u nekom fatalnom smislu, ali 'piši o onome što znaš' meni se uvijek ispostavilo kao najkorisniji savjet", kaže Ivana Simić Bodrožić u jednom intervjuu povodom knjige pjesama "Prijelaz za divlje životinje". Ovdje, pak, možete zaviriti u ovu živu, vibrantnu knjigu.
Osam pjesama iz "Prijelaza..." po izboru autorice.

* * *

A jesu li bedaci dedi otkinuli ruke?

Nisu.

Ali su ga ubili.

Jesu.

A jesu tebe tukli?

Nisu. Ja sam pobjegla prije nego što su došli.

A jesu ti zapalili kuću?

Jesu.

I sve haljine su ti zapalili i barbike,

Onda si imala samo jednu bebu.

Da.

I šta si im onda rekla?

Ništa, ja sam pobjegla prije nego su oni došli.

A šta su oni tebi rekli?

Otiđite odavde, ovo je naš grad.

I macu si ti ubili?

Pa maca je ostala tamo.

Jadna maca.

A jesu zakopali dedu pod zemlju?

Jesu.

A gdje?

Ne znam.

Ali on me sad gleda s neba.

Da.

A kako kad nema oči?

Pa duša nema oči, ali te svejedno može vidjeti.

Ja mrzim bedace. Ja ću njih nogom.

Nemoj mrziti.

A zašto?

To nije lijepo.

* * *

Nikada nećete saznati koliko vas volim

Koliko uživam u mirisu sjajne trake sline

Koja se rasteže između tvoje brade,

Niz vrat, do okovratnika majice,

Dok uplakan histerično vrištiš

Kako mi više nećeš biti sin,

Imaš tri godine i zgazit ćeš me biciklom.

Nikada nećete saznati koliko vas volim

Kad navečer uđem u sobu da te još jednom pokrijem,

Preplavi me strah od onih koji će ti ući u život

Uvijek si otkrivena

Nekad skineš i donji dio pidžame,

Spavaš s isturenom golom guzom

Grizla bih i ljubila to moje mekano meso,

Samo je moje.

Nikada nećete saznati koliko vas volim

Dok sjedite jedno pored drugog

Na mašini za pranje rublja, okupani i mirisni

Usred ove prljavštine,

Dok režem dvadeset noktića,

Odumrlih stanica vaših malenih tijela.

Samo prema smrti idemo.

Nikada nećete saznati koliko vas volim

Jer sam previše umorna

Od ujutro vičem

Jer predugo ulazite u auto

Jer nisam ono što ćete htjeti da budem

Jer lažem o svijetu u kojem živite

Jer lažem o sebi i drugima

Jer ne znam bolje.

Nikada nećete saznati koliko vas volim

I kako se spremam, jednoga dana

Da vam se prestanem miješati u život.

* * *

Za svoj pedeset i šesti rođendan

Moja mama je pušila travu.

Sa sedamnaest godina je počela raditi

S devetnaest se udala

S devetnaest je rodila

Prvi put

S trideset šest je ostala bez posla

S trideset šest je ostala poluudovica

S četrdeset je ostala bez oca

S četrdeset i tri me zadnji put ošamarila

S pedeset jednom je postala baka

Prvi put

S pedeset i tri je ostala siroče.

Trećinu života ne spava.

Sjedimo tako za stolom,

Pušimo svi troje, ona, moj muž i ja,

Kaže, pa ja ništa ne osjećam,

Kažem, pa ti ni ne možeš više ništa osjetiti.

A pogledaj vas dvoje, oči vam se cakle,

Cakle se i tebi, mama, samo se ne vidiš,

A to je prvi znak da te lupa.

Ja sam razvaljena, ali ne želim da ona to vidi,

Pred njom sam sabrana,

Velika i iskusna,

Meni isto trava ništa ne može,

Opaka sam i zajebana, još više nego ona.

* * *

Vučemo se cestom uz polje

Sunce je popizdilo.

Ja sam, pomalo je to već i javna stvar,

Vlasnica traume.

I voljela bih te,

Sad kad smo prijatelji,

Odvesti do rupe koju mi je brat jednom pokazao.

Međutim, trava je narasla,

Ti si Srbin

A ja nisam više sigurna gdje se nalazi,

Ali valjalo bi da se pojavi

Ispast će da sam sve izmislila

Ne želim se osramotiti.

Lažni taksist nas čeka da obiđemo

Znamenitost

Jedan kapak mu visi

Zaradio je osminu rezervoara

Znoji se i proklinje biznis

Uzima nam novce

Vozimo se.

Šutimo.

Ima boga.

* * *

Imam prijelaz za divlje životinje.

Ide od samog početka kralježnice

pa skroz, skroz do dolje.

Krenu oko ponoći,

dlaka im je tamna i mokra,

prvo jedna, dvije male,

a onda za njima, na stotine.

Više ne mogu spavati,

prevrćem se po krevetu, hoću ga porušiti.

Ili nekad,

gurnem njegovu ruku tamo,

njome premjestim žbunje, sakrijem tablu.

Ali onda opet, sljedeće noći,

vidim ih u mraku, prvo svjetlucaju dva oka,

i tad zemlja počinje podrhtavati.

Imam prijelaz za divlje životinje,

ali bojim se,

spuštaju se do grada.

* * *

Carmen i Carlos

Su se potucali po svijetu

Ganjajući književne stipendije

Izgnani sa Kube.

Carmen i Carlos

Pred nama plešu tango

U dvorištu rezidencijalne kuće u Grazu

U krilu mi je njihov trogodišnji sin

Milosh (po Miloshu Formanu)

Čije ime nije na državnom

Spisku dozvoljenih imena,

Samo jedan od njihovih grijehova

Svojom tamnoputom ručicom

Mazi me po dojci,

Uživam.

Carmen i Carlos

Se smiju, zapinju i skoro prevrću stol

S maslinama i čašama vina

Milosh žmiri, diše duboko i cucla palac.

Carmen i Carlos

Ostaju još dugo sjediti u dvorištu

Kroz otvorene prozore dopire zvuk jezika

Koji među sobom pričaju

Carmen i Carlos.

Mi se još njušimo

Bolji smo nego što jesmo

Dižemo se i odlazimo u sobu

U krevetu smo po cijeli dan.

Sjećam se da je Carmen njegovala starce po kućama u

Barceloni

Negdje sam uhvatila da je Carlos za djevojkom otišao u

Krakow

Nema šanse da Milosh pamti tu večer kad se mazio s

mojim sisama

Bio je najljepši dječak s velikim ušima kojeg sam ikada

vidjela.

Ti uvijek plešeš sam zatvorenih očiju

Ja uvijek stišavam muziku koju ti pustiš

Carmen i Carlos su razbili tango,

Gdje ćemo pobjeći mi?

* * *

Tvoja žena bi trebala imati strast za prirodu,

Za pare koje se dižu iz zemlje,

Uz hodočasnički puteljak do Santiago de Compostela

O kojima pričaš užarenih očiju,

Kamo biste vodili vašu kćer,

Jednoga dana.

Tvoja žena bi trebala čitati knjige

Duže od sto pedeset stranica

Jer je uporna, pametna i disciplinirana.

Tvoja žena,

Svakako ne bi trebala biti u depresiji

I otkazivati magnetske rezonance u zadnji tren.

Ni rasplakati se na pijaci prepunoj

Sezonskih bresaka, lubenica, i svježe ribe,

Dok kupujete pileća krilca jer ribu ne podnosi,

Kad joj kažeš da su je vidjeli s drugim.

Tvoja žena ne bi se trebala praviti da spava.

Ni krvariti toliko zbog stresa.

Ni kupovati krišom cipele.

Radost.

Tvoja žena bi trebala biti

Sve što nisam

Ja,

Tvoja žena.

* * *

Poezija ne trpi prenemaganje,

zazivanje Boga da ispuni pravdu,

uspješne,

potpune,

a jedinstvene.

Ne trpi unaprijed određen put

koridorima sigurnih riječi.

Glatke površine.

Pražnjenje crijeva

svaki dan u isto vrijeme.

Jake i nepobjedive

izvan sigurnog prostora bodljikave žice.

Utabanu stazu

dobrohotnog obiteljskog nasilja

kojom se krećemo generacijama

slijedeći miris užeglog ulja

zatvorenih očiju,

samo da dođemo do doma.

Postoji doduše i drugi put,

razumije se,

to je tek rukavac

u kojem nemaš pravo biti žrtvom.

Pustiš da ti kosti lijepo strše,

preoznačiš svaku riječ na koju naiđeš,

puna srca prigrliš priznanje

kako baš ništa nemaš

i nikada nećeš ni imati,

osim tih smiješnih riječi

koje ti iz prozirnog neba

pljušte po glavi.

Nađeš jedan mali zaklon

(ako takav uopće postoji)

e, tamo, možda te čeka Poezija

i trpi

sve

tvoje.