Slađana Kavarić (1991., Podgorica) diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Podgorici, piše poeziju i kratke priče, a objavila je zbirke poezije "Sjećanje" (2010.) i "Ljudi niotkuda" (Žuta kornjača, 2016).
***
Svi koji plaču, plaču zbog dosade ili Tarkovskog.
Truneš mnogo duže nego što si udisao vazduh,
mazao ljepljivim prstima po magli na prozoru,
držao pognutu glavu i vrištao da prepoznaš glas.
Ljudi te više ne traže, sad kad nedostajanje nije nikakav izgovor.
Otvoren svijet iznad mene, zapuštena budućnost zaudara na odumiranje
po sopstvenoj presudi, na svojim nogama.
Dešifrujem pomirljivu tupost koju emituješ iako trepćeš, posthumno.
Onda se sjećam velikih kesa što su se njihale na vjetru lakoćom tvojih kostiju,
ali su nestale, u crvenilu i znoju, u zaboravu, u buđenju, u nesporazumu,
dok si objašnjavao da mrziš mjuzikle jer si sazdan od drame i trilera.
Uvijek su te drobile nostalgije, rezao si komadiće sjećanja,
a shvatao da više nemaš uspomene, da si kip kome samo ja prepoznajem boju očiju.
Oni su te spuštali, ti si propadao mrtav, preklinjući, ali uporno ne pomjerajući ruke.
Tvoje usne su treperile, djelovi prošlosti horski su pjevali, niko nije slušao.
U REM fazi.
***
Ne nosim te u sebi, samo djelove tebe raznosim.
Treba se odreći smjernica što se naziru sa prozora samo naše tamnice,
raznoseći zastave i zavjese veselih, drečavih boja što ionako uništavaju sve.
Vrijeme je skup cjelina, ali nikad nije cjelovito, neujednačeno je kao ti i ja,
kao akordi Azrinih pjesama, kao slike iz različitih ciklusa,
kao arhitektura ružnog grada, kao prizor upoznavanja,
kao pokušaj zajedničkih zamisli,
kao suština i pogrešna forma, kao voda što se prelama preko plastike,
kao prošlo vrijeme u meni, kao moja opsjednutost asocijacijama,
jer je sve isključivo kao nikad autentično, nikad trajno.
Prostor me cijelu preklapa, ne znam kako da dišem i izdržavam, a traje.
Samoprecijenjeni kao par linija teksta što zauzimaju nebitne redove,
sačuvani susreti i naslov pisan crvenom bojom, bez autora,
kao kad se složi nekoliko pokušaja, a počnu da fale panorame, preda mnom.
Padaju slamke, trnje je zauzelo poziciju kao pred nastajanje, ali sve je prosuto,
vremenski neosnaženo, rastvoreno bljutavošću kiše, iskašljavanjem nad nama.
Sivo je u nestajanju, kao uzaludno obrazloženje, kao samrtni grčevi,
kao sve što se pruža pred nama dok žvaćemo tuđe misli,
a moje ruke više nisu modre kao podočnjaci.
Svaka druga riječ je lična zamjenica, prvo lice jednine je tvorac svih ostalih,
kao svijet kad vonja na blizinu, a ti kliziš iz mog vremena,
bez povratka, bez padobrana, bez pomirljivog odustajanja,
na kraju, kad više ništa nije omogućeno kao jedno –
onda kad vrište granice, a svijest se obrće od moje vrtoglavice,
za moj pad, bez obzira na Tomasa Bernharda.
***
Glava puna sjećanja, obzira i paučine. Presjek kroz pamćenje –
podijeljenost jedne pomisli i taktovi, pa eho pjesme.
Neprekidnost, zbijenost u krug i tačku.
Previše riječi postoji, a nemam više kombinacija.
Iskašljavam pogrešnost, dok havarisana mašta zriče,
uprazno. Prosipaš po nebu modre boje, teško dišem,
kamenje mi zapire kroz dušnike i krvotok. Sam.
***
Pozadina te čini razumljivim,
stvari kojima se diviš ili ih samo tolerišeš.
Ne pratiti sebe ni ako su svi konci maločas bili u rukama,
i osjećaj da tvoj ponos nije naročito katastrofalan, iako je suviše prazno.
Zamišljen susret, a potom stvaran, otvorene ruke i zatvorene usne,
prazne čaše, pokušaj poezije, asimetrija i ćutanje.
Trebalo je da izgovorim nešto, ali ja vičem i svima je svejedno,
niko ne zahtijeva konačan dokaz, svi ionako mijenjaju formu.
Čekam prošlo vrijeme da uhvati krug i vrati se na početnu tačku,
tu neprestano stojim. A kad zađeš malo dalje od sebe,
više nije ni važna tvoja procjena,
samo njihanje, isijavanje, Kjubrik i proljeće.
***
Ostavljam našu sličnost za sobom,
udišem razjedajuć, polovan vazduh,
svjetlo prethodnog jutra i tamu zagrljaja sljedećeg.
Sve što napuštam čeka me ispred,
kao podsjetnik na našu simetričnost,
dječiji osmijeh uzvišenosti i tvoj neshvatljivo loš ukus.
Hodam uspravno, pristojno postojim, ali ipak se ne snalazim
među specijalnim efektima ispodprosječnog poljupca.
Poricanje gradi okvir nespokoja i neuravnoteženosti,
formule za neizbježnu usamljenost i prastaru prazninu,
dok se saznanje i osjećanje loše rimuju, a ja gutam nebo.
Postojim samo zato što sam u stanju da ne postojim
sljedećeg trenutka kao čovjek koji šeta psa.
***
Napustila sam sve teorije i više nemam mišljenje,
ne posmatram suton, više mi nisu bliski zamišljenost i očaj,
oboje su me proždrali i ispljunuli.
Sad su u pravu svi koji su mislili da džabe pokušavam,
djelovi gomile što nijansira glupost
dok se gubi spoljašnje sjećanje na cjelinu,
a duša više nema nikakav ton,
uz tupe poglede, uzdahe, cigarete i omče
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.