esej

Ante Nenadić: Kanon budućnosti ili budućnost kanona

Donosimo esej Ante Nenadića (1995., Split), studenta antropologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nenadić je sudjelovao na mnogobrojnim javnim čitanjima kao dio književnog kolektiva '90+' te na tribini za mlade pjesnike 'Poezija u kavezu'.



 

Od izvora do pogleda u budućnost

 

Postojanje brojnih plodonosnih rasprava o ontološkoj dimenziji kanona već dovoljno govori o važnosti tog pojma za određeni civilizacijski krug. Različite iteracije značenja riječi kanon funkcioniraju kao kolosijeci tumačenja kulturnog kapitala, kao gradbeni materijal kralježnice i okosnice temeljnih kulturnih vrijednosti. Dakle, kanon u glazbi jest višeglasna skladba u kojoj melodiju početnog glasa u određenim vremenskim razmacima ponavljaju (imitiraju) od početka do kraja svi ostali prateći glasovi, u tradiciji svetih spisa kanon predstavlja  autentični popis priznatih svetih knjiga židovske i kršćanske zajednice, iz pravne perspektive kanon podrazumijeva skup zakona koje preskribira, u ovom slučaju, institucija katoličke crkve, a koji vrijede za ukupnost vjerske zajednice; kanonizacija jest proces prepoznavanja kršćanskih svetaca.

Slojevita povijest značenja riječi kanon ukazuje na inherentnu vezu između umjetnosti i postojanja mjerila u odnosu na koja bi se procjenjivala umjetnička djela. Korijene treba tražiti u antici, među skulptorima (Poliklet), filozofima (Aristotel), književnicima (Vergilije), retoričarima (Ciceron) koji neposredno ili posredno izdaju mjerila (ili barem izrazito uzorita djela)  koja procesom baštinjenja bivaju očuvana za buduće generacije. Idealne proporcije tijela, gramatička i retorička ispravnost, postavljanje čvrstih žanrovskih odrednica i doličnosti ukazuju na želju za sustavnom kategorizacijom onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi tj. onoga što tako reći gravitira oko jezgre nikada ne čineći jedan njezin dio.

Popisi kanonskih djela oni su koji čine jezgru, a sakupljeni su putem različitih kriterija koje je vrlo važno odijeliti, upravo zbog prepoznavanja razlika između kanona zapadnog kulturnog kruga, kanona istočnog kulturnog kruga te personalnih ili individualnih kanona u potpunosti ovisnih o individualnim mjerilima jedne osobe koja popunjava iznimno mjesto arbitra, ali i donekle relativizira poziciju personalnog kanona naspram svih ostalih mogućih, uključujući i nacionalne kanone, primjerice kanon hrvatske književnosti.

Proces kanonizacije umjetničkih djela uglavnom sprovode stručne skupine koje minuciozno proučavaju cjelokupni proizvodni i recepcijski proces te tako rekontekstualiziraju, u slučaju primjetnog vremenskog odmaka od proizvodnog procesa, vrijednost i značenje umjetničkog djela u, za analitičare, suvremenom diskurzivnom bazenu. Kanonizacija nije nimalo jednostavan proces, ponekad dovoljno o potencijalu nekog umjetničkog djela govori već dostupnost i uspješnost na djelatnoj sceni, a ponekad su potrebne godine da bi određeno umjetničko djelo potom ušlo u neki od specifičnih kanona (nadrealisti i Lautréamont), iz faze tako reći hibernacijskog zaborava.

Od 19. stoljeća koncepcija kanona se mijenja i proporcionalno zaokretu u općem mnijenju i percepciji u kojoj središnju figuru u stvaranju umjetničkog djela predstavlja autor genijalac, jedini sposoban za uobličavanje mentaliteta suvremene mu epohe. Autor biva mistificiran, gotovo eteričan, idealiziran i apsolutan rukovoditelj u spoznaji onostranosti. Kultovi autora šire se, s vrtoglavim porastom pismenosti raste i receptivni bazen te uzročno posljedično autori imaju sve više utjecaja na društvenu zbilju i polako, ali sigurno, metaforički izbijaju na vrh društvene hijerarhije (po kriteriju mogućeg utjecaja) što se, naravno, zrcali i u samom procesu kanonizacije koji biva utoliko olakšan i prohodan. Razvoj književne kritike i komparativne književnosti omogućuje stvaranje konsenzualnog analitičkog aparata onda primijenjenog na književna djela nastala u eksperimentalnim i stilski pluralnim fazama književne povijesti (modernizmu i avangardi) tijekom kojih se između ostalog testiraju granice zbira kanonskih tekstova promatranog kao funkcionalna cjelina u kojoj se ne naziru osobine pojedinačnih elemenata. Avangardne ideje poput destrukcije kanona i stvaranja novog zanimljive su jer tobože sustavno razmatraju budućnost kanona. Što i kako dalje nakon postmodernističkog smiraja u rezignaciji s motom „Anything goes“?

Postmodernizam otvara vrata „malima“, favorizira male priče, deklamira određenu skepsu naspram „apsolutističkog“ modernizma, postavlja tezu o iscrpnoj inovaciji, potkrepljuje pluralističku narav igrom i minucioznom posvećenosti detalju, podriva temelje klasične književne kritike, iznimno upravlja s kataloškim elementima u intertekstualnoj mreži, neograničeno proizvodi značenja, propituje ontologiju čina pisanja izrazitim metatekstualnim postupcima itd. Sva navedena obilježja upućuju na dezintegraciju kriterija kanonizacije na relacijskom polju. Miješanje trivijalnog i tzv. visokog modusa pisanja također otežava proces kanonizacije iz razloga što ni uspjeh na književnoj sceni više nije usko vezan uz književnu kvalitetu. Hiperinflacija uspješnica na suvremenoj književnoj sceni ostavlja trome izmjene u zbiru kanonskih djela daleko iza sebe i stvara golemu disproporciju, potencijalno opasnu jer kanon ubrzano postaje anakron.

Prolazni uspješni tekstovi ne podliježu odmah procesu kanonizacije, to čine znatno kasnije od očekivanog (zamjetno skraćenje vremena kanonizacije za vrijeme modernizma) čime se stvara „lista čekanja“ s eksponencijalnim prirastom. Originalnost je izgubila zanos još u avangardi dok su retorička i gramatička ispravnost već arhajske kategorije. Postavlja se pitanje hoće li kanon preživjeti izmjenu epistemološke i ontološke crte jer se u postmodernizmu i mogućnost spoznaje dovodi u pitanje, a upravo spoznaja jest okosnica i temelj svakog kanona. Pouzdanje u „male“ priče pruža priliku manjim nacionalnim književnostima za stupanje na globalnu književnu scenu (južnoamerički bum, skandinavska književnost), ali pritom treba pažljivo odvojiti pojam scene (izvedbeno mjesto, podrazumijeva oblik događanja) od kanona (rigidan zbir tekstova, tvrd, okoštao).

Promjene u kanonu jesu i dalje minimalne unatoč procvatu manjih nacionalnih književnosti (barem u drugoj polovici 20. stoljeća). Književnost je, vraćajući dugove „apsolutističke“ avangarde i modernizma, postala retrogradna, vraćajući se nazorima u razdoblje mitova i parcijalnih teorija bez okvira ili uokvirujuće perspektive. Globalni kanon se rasipa ostavljajući za sobom ostatke stare slave iz dominacije „imperijalističkih“, velikih književnosti. Dakle, glokalizam, mudar spoj globalnog i lokalnog čini strukturu suvremenog kanona fluidnijom no ikad, ili primjerenije, strukture suvremenih kanona fluidnijima no ikad.

 

Suvremenost u ruhu dekadencije

 

Ulaskom u 21. stoljeće opet se zbivaju korjenite promjene, otkrićem interneta i procvatom masovnih medija mijenja se cjelokupna kulturna krvna slika. Internet kao prostor susreta različitih kulturnih vrijednosti, kao prostor ispunjen mogućnostima objave, kao najdemokratičniji oblik medijskog izražavanja omogućuje sraz amatera i profesionalaca na, tako reći, impersonalnom, neutralnom terenu. Proces selekcije na internetu gotovo da i ne postoji, a ako postoji on je „potpuno“ (podosta je proizvoljan i kada ga odradi književna kritika ili analitika) proizvoljan i ovisan je o jednom, često neupućenom, arbitru. Velik broj književnih djela zapinje u tom digitalnom prostoru, ostaje negdje na margini, nikada pročitan, a prepun potencijala.

Vrijednosno gledano, takav rasplet nije nepoželjan jer svi tekstualni dokumenti  na internetu ipak opstaju i ostaju sačuvani u ovom ili onom obliku. Sasvim sigurno će postojati mogućnost obnavljanja svega komprimiranog u digitalnoj sferi u budućnosti.  Gotovo da bismo zbog toga već mogli govoriti o kanonu nesvrstanih, o arhivu nepriznatih, o novom „salonu odbijenih“.

Mnogobrojni e – magazini (Arteist, NE-MA, Zarez, Afirmator, Moderna vremena), digitalne zbirke pjesama („Mačje pismo“), književne skupine (FAK-ovci, Eventualisti, „90 +“), već svojom pojavom rastaču i ono što je ostalo od kanona. „Tvrdi“, generalni kanon je pod kanonadom kanonâ. U tom metežu gubi mu se glas, on blijedi pod opsadom malenih i drukčije pozicioniranih kanona u sustavu moći. Internet mijenja odnose moći, Internet čini sve dostupno svima pa tako i omogućuje afirmaciju od svih. Afirmacija postaje jedina dovoljna i izolirana kategorija za procjenu vrijednosti zbog denominacije književnih natječaja ili nagrada koji su tendenciozni i uglavnom podaju interno selekcionirane poluproizvode koji loše prolaze na kapitalistički usmjerenoj književnoj sceni.

Školska lektira nameće se kao suvremeni bastion književnog kanona i čuvar ukusa. I u Hrvatskoj smo svjedočili pokušaju promjene kurikuluma obrazovanja koja bi također zahvatila i popis djela za školsku lektiru. Poticanje javne rasprave na tu temu produktivno može biti i izvan usko specijaliziranog književnog područja jer ukazuje na potrebu za zaokretom u percepciji važnosti elemenata kulturnog kapitala. Naravno da je utoliko promjena ovisna o većinskoj političkoj opciji i treba biti poimana s određenom dozom ideološke skepse. Javne rasprave svojevrsna su zamjena za rasprave polemičke naravi iz prošlog stoljeća vođene u tako reći nestručnim književnim krugovima, a koje su funkcionirale i kao književna kritika i kao poticaj za daljnji autorski rad.

Daljnja profesionalizacija književnog rada smješta autora na sam rub proizvodnog procesa kada on svoja autorska prava ostavlja po strani u nadi da će utržiti dovoljno za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Izdavačke kuće i nakladništvo vode kolo suvremene književne afirmacije, autorska riječ sve je zagušenija, autor se pretvara u pereptuatora vlastite nemoći. Ne pomažu mu ni pozivi na brojne književne panele jer bez uspostave strogog autoriteta, ujedno i dionika književne scene (primjerice Krleža), nema ni uspostave strogog zbira kanonskih djela. Multiplikacija stručnjaka otvara mnoge polove mišljenja koji su međusobno suprotstavljeni, vuku spone kanona na svoju stranu i nesvjesno transformiraju onotološku dimenziju samog kanona koji ne može biti samo jedan, on mora biti pluralan i višedimenzionalan, mora biti polifon.

Opće mnijenje, za koje je karakteristična skepsa prema svakovrsnim autoritetima, ogleda se u afirmaciji 'drugosti' (feministička kritika, kulturalni studiji), posebice naglašenoj u globalnoj kulturnoj proizvodnji. Preostaje nam prepustiti se toku, potražiti utočište u nomadističkoj svijesti postmodernog čovjeka koji operira s mnoštvom signala i elemenata lišenih svog prvotnog značenja, ali resemantiziranih u postavljanju istih u netipične odnose te skepsom prema činjeničnoj građi.

 

Kanon budućnosti

 

Iz navedenog valja postaviti dijagnozu kanona budućnosti koja kao da dijelom dotiče i status kanona sadašnjosti. Važno je ponovno naglasiti kako konstantan tenološki napredak također konstantno mijenja proizvodni proces književnih djela, čiji se autori ubrzano moraju prilagođavati zahtjevima tržišta ne bi li osigurali mjesto na pijedestalu besmrtnosti. Demokratizacija kriterija kanonizacije upravo sada jest ili se ubrzano bliži vrhuncu te je za očekivati kako će doći vrijeme odluke (krize). Da ili ne kanonu? Postoji li mogućnost opstanka kanona u obliku bilježenja civilizacijski važnih djela (uspješnica) čiji broj eksponencijalno raste. „Mekši“ pristup kanonizaciji relativizira čvrsto utemeljenu važnost izdvojenog, ali je prijeko potreban, takav jedan evolutivni zahvat.

Razvoj interneta i nedostatak  „čuvara vrata“ (gatekeepers) tzv. filtara, omogućuje nepovratnu diseminaciju enormnih količina informacija u interesno polje, čime svrhovitost održavanja kanona postaje u najmanju ruku dubiozna. Postoje načini, suživot digitalizacije i književnosti (kanona) itekako je moguć i plodonosan, moderacija otvara vrata ka stvaranju zdravog polja proizvodnje nove simbolike i značenja u okviru tematski reakcionarnih, čak utilitarnih, djela jer stihijsko propuštanje „svega“ kristalizira i kanon kiča, nepoželjne varijante ukusa. Stoga lektira, kao eufemizam za kanon, mora postati važna okosnica očuvanja konsenzualne vrijednosti i fokus progresivne rasprave.

  

 

 

foto: Sofija Modošanov

    

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg