poezija

Karlo Hmeljak: Ljubavne

Karlo Hmeljak (Kopar, 1983.) slovenski je jedriličar i pjesnik, jedan od urednika časopisa IDIOT i autor zbirki ''Dve leti pod ničlo'' (2007.), ''Krčrk'' (2012.) i ''Ljubavne'' (2012.), iz koje donosimo ciklus pjesama u prijevodu Romea Mihaljevića.

•

Da si otišla i ostavila me spavati,

da sam samo zatvorio vrata, ništa

priznao i gledao u pod, kamo on

ide, grlio te, da te privijam

uz sebe, kamo to vodi, i napuštam.

•

Ovako nisam ni za sebe.

Jutarnje radnje, mraz razbija staklo,

mraz se preoblačim, mraz stiskam to

na grudi, mraz ista voda, mraz bura

mraz slavina, mraz, budi me, mraze, ne

taj obraz, mraz, mene, mraz, potiljak,

koji ti vidiš a ja za njega ne znam, za mraz.

•

Udvoje, da.

S onim koji me davi.

•

Tu dođeš, potom:

ormar, strop,

vani iza stakla,

držim u sebi, vani pred

tobom da ne boli, da samo

mene i što ne vidim.

_______

Tako stojiš –

poput zraka.

I čekamo

tko će prvi,

koga će prvo odnijeti

vjetar kad ga nema.

•

Druga strana.

Neprebrojane crte

koje kroz tebe

kamo se bojim.

•

Ne otvaraš ništa,

a kako puštaš da odem

lomi tlo ni nad čim.

•

Kad si se okliznula

i kosa ti je bila

mokra, kad izjutra

na tvom dlanu i to

da me nisi priznala.

I oboje zacjeljuje.

_____

Ispunjavam retke,

ne predočavam si

znakove – ti, ti si

zatvorena, odakle

ne nalazim izlaza.

•

Da je to istina lažu me

svi. Svaki tvoj pokret,

da mi prineseš čašu

da ostaneš, iako ništa

ne učiniš, da ne spavaš.

Još to da nije dobro,

još to sve potvrđuje –

također propast.

•

Istrajavam nespretno,

vješam se a klizavo je

kada samo nešto kažem,

jer te u tišini nema, jer je

nečitka, ili da prekrijem

ono što kaže.

_______

Niti želim znati.

Što je doista –

negdje drugdje si.

A govorenje o

vremenu te ne

približava. Nijedno

isto nebo kao ovo

u kojem te vidim.

•

Do muza.

To nije za tebe

niti za pjesmu,

to je kako bih

još smogao

pisati i tebe –

biti i dalje takav.

•

Kao da je proteklo nešto više.

Ne loših dvadeset dana i

nipošto samo to trajanje.

•

Da sam vječno bez

vertikale – zvijezde.

______

Noć koja prođe u takvim snovima.

Neispavan sam od slika, od

nagađanja, praznoga dana i –

ta bijela kuja, njeno režanje.

•

Vjerojatnost da će biti ionako sve isto

narasta poput voda i prevazilazi.

Razvodnjuju se i priviđenja, i

kako sam mogao, kako uopće

mogu reći: Ne znam što će biti.

•

Moram priznati strašne riječi.

Da sam te googlao, nedostajala mi je,

prezirao život, da nisam

ustrajao, izmjenjivao poglede i takav,

još govorkanja, još u sebi. Da je

oteklo. Zaletjelo se i ništa,

po površini i dalje. Također.

________

Još kad to izgovorim,

već tada znam da

se za to odlučim,

da istina nije takva.

Nikakav izbor

što kažem jeste vjerovati.

•

Ako to uopće jesu ljudi.

Kada se tko već danima ne

javi, tako živ, da

ne bi izdržao pogleda.

Pred pozivima nijem, skrivam,

ne govorim: tko? postojanje čega?,

da ne nestanem.

•

Kada je potrebno izdržati.

Igra u kojoj ne odgovaraš,

u kojoj jedan sat tipkam i

brišem – a rekli su mi da

se uozbiljim, da se prestanem

igrati.