kritika

Vrlo čitko nezadovoljstvo

Piše: Robert Perišić
Josip Mlakić: Planet Friedman; 256 str.; Fraktura
(iz Globusa)
Josip Mlakić (1964.), pisac upamćen po ratnim BiH temama, u romanu „Planet Friedman“ piše čisto globalnu priču, što ne znači da se radi o nečemu što nas se manje tiče, jer u svijetu (navodne) budućnosti Mlakić dosta žestoko „pere“ našu sadašnjost.



 

Roman „Planet Friedman“ Josipa Mlakića (1964., Bugojno) nije baš veseo, ali je možda pravi književni uvod u 2013. godinu – za koju nam već govore da će „biti najgora od rata“ – jer ovaj je čitki roman zagledan u budućnost koja je, zapravo, ironična slika sadašnjosti. Roman se deklarativno smješta među anti-utopije, ali važnije je što, u stvari, književno spekulira o tekućim trendovima (društveno-ideološkim), o onome u što se sad vjeruje i na osnovu čega nam se predviđa budućnost.

            „Tržište samo mora odstranjivati vlastito gangrenozno tkivo. Nikakvo upletanje u taj proces nije dopušteno. Ovo je vrhovno pravilo naše civilizacije iz kojeg proizlaze sva ostala“ – to je temeljna filozofija Planeta Friedman kako se, u romanu, zove Zemlja nakon što je na njoj definitivno pobijedila „ekonomska“ - a zapravo općedruštvena - ideologija Miltona Friedmana, jednog od otaca neoliberalizma, s tim što Mlakić ne spominje taj pojam, a „oca nacije“ (Planeta) zove samo „Friedman“. Ima tu još fridmanovskih zakona koji se uče napamet i vrte po displejima u tom svijetu, kao što se (malko preobličeno) vrte po medijima danas, poput: „Pohlepa je dobra. Sva dobra moraju imati svoju tržišnu vrijednost. Ona je njihova bit.“ Ili: „Samilost je destruktivna i u konačnici dovodi do rušenja filozofije profita.“ Nisu li nam ove poruke već u glavi i ne vrte li se svakodnevno na našim „displejima“ (medijima) kao praktički obavezan način zamišljanja svijeta, koji je eto „okrutan“, ali je, ah, što možemo, „takav“. To da je svijet „takav“ predstavlja se kao okrutna istina, no zapravo je riječ o ideologiji – svijet je „takav“ jer ga takvim prave - što potvrđuje i sasvim prosječna memorija: svi znamo da šezdesete, primjerice, nisu bile baš „takve“, te da „takav“ svijet dolazi s Reagan-Thatcher ekonomskom ideologijom, tj. fridmanovcima, ekonomskim komesarima koji su tada došli na vlast i od tada stvaraju svijet „takvim“ . Zlatno razdoblje kejnezijanske socijalne ekonomije (obratne od fridmanovske) i poslijeratnog razvoja u kojem je većina stanovništva živjela bitno bolje od svojih očeva, prekinuta je osamdesetih i od tada se opći standard ne popravlja, štoviše - no fridmanovci svejedno jašu po istome te nam svakodnevno, kao „stručnjaci“ , nude bolna ekonomska rješenja koja će nas kratkoročno unazaditi, ali znate, dugoročno… S time „dugoročno“ zapravo se jako dobro igra Mlakić, koji je - za razliku od „umjetnički“ zbunjene većine naših pisaca – solidno informiran o ovoj ideologiji, te je kao takvu i predstavlja „u budućnosti“, gdje su fridmanovske „ekonomske misli“ otvoreno prikazane kao ideološka dogma jednog društva u kojem čak ni „uspješnima“ (njegov junak spada među takve) život nije dobar. To „pokazivanje ideologije“ značajna je Mlakićeva književna operacija, tome knjige, između ostalog, služe – da dobro postavljenom pričom ponešto razotkriju društvenu maglu, a ne tek tome da se bave individualnim fiksacijama. Na Planetu Fridman - gdje su sve društvene veze pokidane a solidarnost je kriminalizirana - vjerojatno stoga ni knjige nisu opstale („Knjige nisu bile zabranjene, međutim nisu opstale na tržištu“), pa ni memorija o tome da svijet može biti drugačiji.      

            Mlakić je vrlo inventivan u načinu kao postavlja taj „dugoročni“ svijet: tu svaka osoba ima „prag solventnosti“, a tko padne ispod praga slijedi mu deportacija… Umjesto na klase, svijet je teritorijalno podijeljen na zone – u A zoni žive „dobitnici“ i korporacije, u B zoni još uvijek postoje šoping centri pod zaštitom - a društvo je divlje - dok su u C zoni otpisani, koji ne sudjeluju u ekonomiji. Uz solidan pogon ljubavne priče, Mlakić će nas u romanu provozati kroz sve tri zone, s tim da je na početku - gdje postavlja vladajući fridmanovski svijet - inventivniji nego kasnije. Unatoč tome što stvar prema kraju baš i ne „raste“, roman ima priču koja čitatelja bez problema vuče dalje, te se može pročitati u dahu.

            Mlakiću stil nije prednost pred drugima u gornjem dijelu hrvatske scene, ali je u postavljanju i tempiranju priče u samom vrhu - kad se tome doda značajan društveno-kritički moment, „Planet Friedman“ je kandidat za nagrade, koji se pritom može preporučiti i široj publici, naročito onoj koja ne pronalazi u logici anti-solidarnosti i nužnosti socijalnog nazatka.

 

 

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg