kritika

Vrlo čitko nezadovoljstvo

Piše: Robert Perišić
Josip Mlakić: Planet Friedman; 256 str.; Fraktura
(iz Globusa)
Josip Mlakić (1964.), pisac upamćen po ratnim BiH temama, u romanu „Planet Friedman“ piše čisto globalnu priču, što ne znači da se radi o nečemu što nas se manje tiče, jer u svijetu (navodne) budućnosti Mlakić dosta žestoko „pere“ našu sadašnjost.



 

Roman „Planet Friedman“ Josipa Mlakića (1964., Bugojno) nije baš veseo, ali je možda pravi književni uvod u 2013. godinu – za koju nam već govore da će „biti najgora od rata“ – jer ovaj je čitki roman zagledan u budućnost koja je, zapravo, ironična slika sadašnjosti. Roman se deklarativno smješta među anti-utopije, ali važnije je što, u stvari, književno spekulira o tekućim trendovima (društveno-ideološkim), o onome u što se sad vjeruje i na osnovu čega nam se predviđa budućnost.

            „Tržište samo mora odstranjivati vlastito gangrenozno tkivo. Nikakvo upletanje u taj proces nije dopušteno. Ovo je vrhovno pravilo naše civilizacije iz kojeg proizlaze sva ostala“ – to je temeljna filozofija Planeta Friedman kako se, u romanu, zove Zemlja nakon što je na njoj definitivno pobijedila „ekonomska“ - a zapravo općedruštvena - ideologija Miltona Friedmana, jednog od otaca neoliberalizma, s tim što Mlakić ne spominje taj pojam, a „oca nacije“ (Planeta) zove samo „Friedman“. Ima tu još fridmanovskih zakona koji se uče napamet i vrte po displejima u tom svijetu, kao što se (malko preobličeno) vrte po medijima danas, poput: „Pohlepa je dobra. Sva dobra moraju imati svoju tržišnu vrijednost. Ona je njihova bit.“ Ili: „Samilost je destruktivna i u konačnici dovodi do rušenja filozofije profita.“ Nisu li nam ove poruke već u glavi i ne vrte li se svakodnevno na našim „displejima“ (medijima) kao praktički obavezan način zamišljanja svijeta, koji je eto „okrutan“, ali je, ah, što možemo, „takav“. To da je svijet „takav“ predstavlja se kao okrutna istina, no zapravo je riječ o ideologiji – svijet je „takav“ jer ga takvim prave - što potvrđuje i sasvim prosječna memorija: svi znamo da šezdesete, primjerice, nisu bile baš „takve“, te da „takav“ svijet dolazi s Reagan-Thatcher ekonomskom ideologijom, tj. fridmanovcima, ekonomskim komesarima koji su tada došli na vlast i od tada stvaraju svijet „takvim“ . Zlatno razdoblje kejnezijanske socijalne ekonomije (obratne od fridmanovske) i poslijeratnog razvoja u kojem je većina stanovništva živjela bitno bolje od svojih očeva, prekinuta je osamdesetih i od tada se opći standard ne popravlja, štoviše - no fridmanovci svejedno jašu po istome te nam svakodnevno, kao „stručnjaci“ , nude bolna ekonomska rješenja koja će nas kratkoročno unazaditi, ali znate, dugoročno… S time „dugoročno“ zapravo se jako dobro igra Mlakić, koji je - za razliku od „umjetnički“ zbunjene većine naših pisaca – solidno informiran o ovoj ideologiji, te je kao takvu i predstavlja „u budućnosti“, gdje su fridmanovske „ekonomske misli“ otvoreno prikazane kao ideološka dogma jednog društva u kojem čak ni „uspješnima“ (njegov junak spada među takve) život nije dobar. To „pokazivanje ideologije“ značajna je Mlakićeva književna operacija, tome knjige, između ostalog, služe – da dobro postavljenom pričom ponešto razotkriju društvenu maglu, a ne tek tome da se bave individualnim fiksacijama. Na Planetu Fridman - gdje su sve društvene veze pokidane a solidarnost je kriminalizirana - vjerojatno stoga ni knjige nisu opstale („Knjige nisu bile zabranjene, međutim nisu opstale na tržištu“), pa ni memorija o tome da svijet može biti drugačiji.      

            Mlakić je vrlo inventivan u načinu kao postavlja taj „dugoročni“ svijet: tu svaka osoba ima „prag solventnosti“, a tko padne ispod praga slijedi mu deportacija… Umjesto na klase, svijet je teritorijalno podijeljen na zone – u A zoni žive „dobitnici“ i korporacije, u B zoni još uvijek postoje šoping centri pod zaštitom - a društvo je divlje - dok su u C zoni otpisani, koji ne sudjeluju u ekonomiji. Uz solidan pogon ljubavne priče, Mlakić će nas u romanu provozati kroz sve tri zone, s tim da je na početku - gdje postavlja vladajući fridmanovski svijet - inventivniji nego kasnije. Unatoč tome što stvar prema kraju baš i ne „raste“, roman ima priču koja čitatelja bez problema vuče dalje, te se može pročitati u dahu.

            Mlakiću stil nije prednost pred drugima u gornjem dijelu hrvatske scene, ali je u postavljanju i tempiranju priče u samom vrhu - kad se tome doda značajan društveno-kritički moment, „Planet Friedman“ je kandidat za nagrade, koji se pritom može preporučiti i široj publici, naročito onoj koja ne pronalazi u logici anti-solidarnosti i nužnosti socijalnog nazatka.

 

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg