kritika

Amerikanac koji nosi krivnju i oružje

Prozna knjiga «Legenda o samoubojstvu» Amerikanca Davida Vanna (1966), godinama odbijana od izdavača, na koncu je dobila 10 nagrada, uključujući i dvije europske za najbolji strani roman - francusku Prix Medicis Etranger i španjolsku Premi Llibreter. Neobična, jaka knjiga, koje ne bi bilo da se Vannu nije ubio otac...
Piše: Robert Perišić



 David Vann: Legenda o samoubojstvu; prijevod: Marko Kovačić; 216 str.; Oceanmore

          Knjiga „Legenda o samoubojstvu“ Davida Vanna unikatan je spoj fikcije i autobiografske podloge, proza koju dvanaest godina nitko nije htio objaviti, a onda ja Vann naprečac od anonimusa postao „moderni američki klasik“ (The Sunday Times Review) koji je ponegdje, primjerice u Francuskoj, dosegao i začuđujuće tiraže od 200.000 primjeraka premda „Legenda o samoubojstvu“ nije lako štivo, ni svojim oporo poetičnim stilom – naši bi kritičari rekli „škrtim“ (vrag odnio i tu vječnu škrtost!) – ni sadržajem o kojem već svjedoči naslov… David Vann je nedavno bio u Zagrebu, pokazao se uživo puno vedrijim likom nego bi se to moglo očekivati od autora «Legende...», pa reče kako su njegove američke kritike često poručivale – „odlična je to knjiga, ali… nemojte je čitati“ – jer je, naime, stvar „depresivna“, dok Europljani, kaže Vann, sve to lakše podnose jer drukčije shvaćaju književnost. Okej, jasno je da knjiga koja se psihološki vrti oko jednog samoubojstva nije zabavna književnost po mjeri tržišnih štancera. Vann, prijeđimo na nužni autobiografski info, kroz fikciju pokušava rasvijetliti jednu mračnu, osobnu traumu: njegov se otac ubio, sam i depresivan, u kolibi na Aljasci, kad je Davidu Vannu bilo trinaest, a da stvar bude gora - otac, s kojim nije živio (roditelji su se rastali), bio je pozvao Davida da ide s njime na to logorovanje u divljinu. David je odbio, nije otišao s ocem i ovaj se na Aljasci ubio.

Ne treba biti veliki psiholog da se shvati kako je otac time, htio to ili ne, ostavio sinu potmulo breme krivnje, a čini se da dečko u to doba nije dobio nužnu psihološku pomoć nego je, upravo obratno – ah, ta Amerika – dobio nasljedstvo u vidu očeva oružja! Trinaestogodišnji dječak je, budi mu pri ruci, sad u ormaru imao očevu pušku – što se može dogoditi samo u Americi gdje dobar dio nacije opsesivno poriče da dostupnost oružja ima ikakve veze s ubojstvima i samoubojstvima čega je, bajdvej, u Vannovoj familiji bilo još (ukupno tri samoubojstva i jedno ubojstvo). Ova knjiga je o tome. Vann je naknadno napisao ono što se s tim dječakom događalo - napisao je to tako da osjećamo tu dramu, kroz pripovijedanje koje ne objašnjava nego pokazuje.

Knjiga se sastoji od pet kratkih priča u prvom licu, te jedne poduže novele ili kratkog romana (ponegdje je samo taj «roman» preveden kao knjiga) u trećem licu. Unutar uvodnih priča u prvom licu Vann stvara neobičnu napetost – imamo tu posla s infantilno-amoralnim «pripovjedačem» za kojeg ne znamo što će napraviti. U pitanju je dijete koje je destruktivno: već u prvoj priči pratimo sitnog dječaka koji se, za vrijeme jedne roditeljske svađe, iskrade iz kuće, uđu u susjedovu kuću koja je slučajno prazna, počne gledati ribice u susjedovu akvariju, a zatim u akvarij ulije sadržaj iz tegle kiselih krastavaca te onda gleda ribice kako umiru. Psihološki, očito je na djelu potisnuta agresivnost dječaka čiji se roditelji svađaju, no Vann takve stvari ne objašnjava, nego ostvaruje učinak psihološke napetosti i blage jeze. U jednoj drugoj priči pratimo dječaka koji je naslijedio očevu pušku, pa se noću iskrada i gađa žarulje ulične rasvjete, a kad mu to dosadi - gađa stražnja svjetla automobila koji odmiču, ili na nišanu drži susjede. Ništa u ovoj prozi nije „točno kako je bilo“, u pitanju je fikcija, ali je ta fikcija varijacija stvarne autobiografije. Vann je, priznat će u intervjuima, kao naoružani dječak većinu spomenutoga stvarno i radio: danju je bio poslušan i dobar učenik, noću „mali psiho“. Središnja novela („kratki roman“) u knjizi najdalje odlazi od autobiografije premda je opet nerazdvojivo vezana uz nju – ovdje je opisano ono što se nije dogodilo: dječaka otac poziva i on odlazi s njim na Aljasku, i tu se događa nešto neočekivano, istjeruju se duhovi jedne traume...

Ova nimalo laka ali upečatljiva i vrsna proza, rekosmo, unikatan je spoj fikcije i autobiografske podloge: fikcija je varijanta «stvarne priče», priča na priču, svojevrsna meta-autobiografija, pisana ne zbog kakvog formalno-šminkerskog «postupka» (tako ni ne izgleda i tehnički se «lako čita»), nego iz jedne sinovske zapetljane, zgrušane - pa i zagnojene - emocije.

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg